U liftu je stajala komšinica. Sa ćerkicom koja je nosila torbu. Veličine dovoljne da u nju stane mladunče sinjeg kita. Ispod miške je držala flautu, trudeći se da zadrži u naručju odbojkašku loptu.
Piše: Jelica Greganović
Za to vreme je naša Princeza, visoka taman do liftovskog dugmeta za put u podrum, pokušavala da svoj nos stavi u kategoriju rudnika sa obećavajućim zalihama. Uz to je jednu od cipela glancala o list druge noge, nezainteresovano zverajući naokolo.
Čime se vi bavite
Komšinica ju je pogledala sažaljivo i, izvukavši vrat kao kornjača koju je neko u autobusu uštinuo za zabranjenu zonu, zabola nos u plafon lifta. Primenom lakših metoda Svete inkvizicije, uspela sam do četvrtog sprata da saznam da naša komšiničica, u svojoj skoro osmoj godini, već dugi niz godina trenira balet, flautu, odbojku, polo i alpsko pentranje.
Izrecitovavši sve aktivnosti i sposobnosti naddeteta preda mnom, komšinica majka je sa sažaljenjem pogledala u našu nos-kopajuću Princezu, i priupitala čime se mi bavimo. Mi… mi se bavimo… pa, bavimo se idenjem u prvi razred, igranjem i čitanjem se bavimo, i bavimo se da smo dete. Roditeljica multifunkcionalne kćerčice je sa otvorenim sažaljenjem pogledala Princezu, kojoj nisu pomogle ni plave oči, ni plemenito bledilo ružičaste kože, ni zlaćani venac lokni oko glave… «Baš lepo. Ali, šteta…».
Šteta? Komšinica je već odskakala na svoj sprat, dok je njena mladunica za njom vukla gore pomenutu torbetinu, a flauta se kotrljala za njom… Šteta? Možda, ipak… Mislim, ako mogu one, što ne bismo i mi… Da ne propustimo… Konkurencija je sve jača… a mi kopamo po nosu. I imamo olupana kolena od jurnjave za braćom.
Upisani na sve
Već koliko sutradan sam izvršila temeljitiju anketu među poznanicama-majkama. Rezultat je bio porazan. Dok mi čitamo pričice i trebimo travke po parkovima, skupljamo lutke, bube i salvete, za to vreme buduća ženska populacija trenira sve i svašta, sve u šesnaest. I to kad odradi školu. Naš voz je već na horizontu filma pokazivao pozadinu poslednjeg vagona.
Još koliko sutradan sam se dočepala svih potrebnih kontakata i uključila maštu na 250 stepeni, s obe strane reš. Zaprepašćena Princeza je već iduće nedelje bila upisana na engleski, svahili i jezik kineske manjine neizogovorivog imena. Klavir se podrazumevao, eno ga u sobi, i tako samo skuplja prašinu. Dodala sam i violončelo, jedini problem su bile merdevine koje bi joj omogućile da na njemu vežba. Ali, može i hoklica. Balet se podrazumevao, neće moja ćerka kroz život tabanati kao slon, dok ostale mlade dame letuckaju na vrhovima prstiju. Za svaki slučaj je dodata ritmička gimnastika, skijanje i veranje slobodnim stilom. Što bi joj koristilo i pri savladavanju onog violončela par rečenica unazad.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Što manje igračaka – to više igranja
Sa ciljem da se deca što lepše zabave, da se lepo zaigraju i da im bude zanimljivo, roditelji neretko "zatrpavaju" decu igračkama. Novim, drugačijim, do tada neviđenim. Kada se negde...
5 zastarelih mitova o roditeljstvu – u koje se još uvek veruje
Savremeno doba donelo je mnoge promene i na planu roditeljstva - više se i otvorenije razgovara baš o tim teškim delovima roditeljstva koji nas okupiraju i sve je više korisnih...
Sindrom dobrog deteta: Podređivanje i samožrtvovanje
To su dobra deca. Dobra deca nemaju probleme koji su odmah uočljivi. Odrasli obično pretpostavljaju da je sve u redu kada su u pitanju dobra deca. Oni, zapravo, nisu predmet...
Nema komentara.