Preispitajmo vrednosti, ali stvarno, i ne podmećimo objašnjenje da za novcem jurimo „zbog dece“ da bismo im obezbedili sve u šta upere prstom (neke igračke služe tome da ne budu kupljene) i što mi odnekud znamo da njima (ili nama?) baš treba.
“Dane provodiš radujući se u najboljem slučaju petku, mada ćeš se s prijateljima videti „od ponedeljka“, iščekujući da deca porastu i život počne, a on uveliko prolazi.”
Korisno bi bilo donositi odluke za koje bar sada procenjujemo da ne vode izgovaranju onoga „e, da mi je pamet ova…” u potonjem periodu. Nerazumno bi bilo ako bismo sada procenjivali da je izvesno da ćemo izgovoriti te reči, ali da ništa ne preduzimamo.
Zato bi bilo lepo kad bismo na vreme seli pa razmislili. „Prokleta mogućnost izbora mora da postoji“: sve se može kupiti / neke stvari se ne mogu platiti. To ne znači bataliti sve drugo što nas u životu interesuje, izigravati žrtvu i gubiti živce zbog svake fleke i suze. To znači naučiti ne gubiti živce, provoditi vreme sa potomcima, pored onih važnih raditi one najobičnije, još važnije, stvari (nije fraza!): šetati, trčati, kuvati, izmišljati, grliti se, ćutati, brbljati, slušati, upoznavati prirodu, cunjati po gradu, prljati se i čistiti, ulepšavati, čupati pa saditi… I u svakom tom času biti svestan da se taj trenutak neće ponoviti, te malo-pomalo najzad učestvovati u njemu celim bićem (opet nije fraza).
Tiranija trenutka: Za porodično vreme više nema vremena
Preispitajmo vrednosti, ali stvarno, i ne podmećimo objašnjenje da za novcem jurimo „zbog dece“ da bismo im obezbedili sve u šta upere prstom (neke igračke služe tome da ne budu kupljene) i što mi odnekud znamo da njima (ili nama?) baš treba. Ili pošteno sebi priznajmo da nam se više dopada ta jurnjava za novcem i da je naša odluka da ne radimo na punoći odnosa sa tim malim ljudima nego da servisiramo strance s kojima se srećemo u kući. Samo, onda bi bilo lepo da ne gledamo kao čudake one koji su odlučili drugačije i koji su na vreme shvatili da se u slučaju atomskog napada samo treba prućiti na suprotnu stranu. Zvuči jednostavno?
Kafica subotnjeg jutra
Prelep i istinit tekst! O ovome ja govorim svojim prijateljicama dok skoro citav dan provodim sa svojim decakom, posao mi, bogu hvala, to dozvoljava. Plata prosecna, ali vreme provedeno sa njim- neprocenjivo!
Moje detinjstvo je proslo u ceznji za roditeljima i neshvatanju te njihove obaveze da moraju i uvek moraju na taj posao 🙁