Preispitajmo vrednosti, ali stvarno, i ne podmećimo objašnjenje da za novcem jurimo „zbog dece“ da bismo im obezbedili sve u šta upere prstom (neke igračke služe tome da ne budu kupljene) i što mi odnekud znamo da njima (ili nama?) baš treba.
Piše: Vesna Smiljanić Rangelov
Odmah uz onomadašnji oglas preko koga mladić traži devojku sa kojom bi pričao o umetnosti, mogao bi stajati oglas preko kojeg bi se potražio roditelj koji je dovoljno vremena proveo sa decom tokom njihovog odrastanja. Neke rečenice, naizgled uobičajene, zapravo nikad nismo čuli i, ako nešto ne preduzmemo, prilike su velike da ih nećemo ni izgovoriti. Neke druge su toliko rabljene da zvuče kao fraze pa i njih ne čujemo. U prvu grupu spada rečenica: „Stvarno sam uživala/o u odrastanju svoje dece“ i sl. U drugu rečenice poput: „Prebrzo porastu“, „I ne primetih kad porastoše“, ili savet starijih „kolega“: „Veruj mi, toliko brzo porastu da i ne primetiš, zato pusti sve, uživaj u tome. Prežaliti ne mogu što mi se to vreme izvuče…“ Najčešće na ove reči klimnemo glavom i nastavimo sa neodložnim obavezama. Trka, frka, jurnjava, gužva i kuknjava – tako izgleda prosečan dan. Jer avaj, ovaj je život borba besprestana, niko ti ništa neće servirati na tacni, novac daje sigurnost u nesigurnom svetu (a atomski napad?), para vrti gde burgija neće, sve se može kupiti… Ali, da li je baš tako? Ili na to pristajemo? Ili ne smemo da ne pristanemo? Ili smemo?
“Ovaj je život borba besprestana, niko ti ništa neće servirati na tacni, novac daje sigurnost u nesigurnom svetu (a atomski napad?), para vrti gde burgija neće, sve se može kupiti… Ali, da li je baš tako? Ili na to pristajemo?”
Stvarno nisam nikad pala s kruške – veliki broj roditelja uistinu mora da radi dan i noć, ako ima šta, da bi izdržavali porodicu. Tu nažalost nema izbora. Međutim i uprkos svemu, postoji i ne beznačajna količina roditelja koja ne mora da radi dan i noć pa da porodici opet ništa ne zafali, s materijalne strane (potrebe, želje, prohtevi, kaprici…). Ovde bi izbora moralo biti. Ali zašto onda slabo ko bira manje odsutnosti „zbog posla“, više prisutnosti „zbog dece”? Sve gledam i sve mi se čini da smo naklonjeniji da u svemu biramo lakše rešenje.
Koja dragocenost je vrednija od većine stvari na koje je trošimo?
Kada se sve uzme u obzir: strpljenje, strpljenje, strpljenje, strpljenje (zvuči jednostavno?)… od strpljenja da ga ne podigneš kad padne do strpljenja da ga pustiš da dobije keca, treniranje živaca, vežbanje doslednosti, strahovi, neznanje, nedoumice – odgovornost za novog čoveka – ispada da je lakše teško raditi. Upadneš u rutinu, cepaš u principu uvek isto: red stresa, red napora, red novca, osećaš da ti ne prija, ali navikao si. Veruješ da imaš sigurnost – uvek ćeš moći da platiš nekome od koga ćeš s punim pravom (aman, platio si mu!) očekivati da bude pun strpljenja, razumevanja i ljubavi u radu sa tvojim detetom. Uz to možeš i da platiš da ti se napismeno posvedoči kako ti je dete izrazito nadareno baš za ono za šta ti nisi. Maketa od života. Dane provodiš radujući se u najboljem slučaju petku, mada ćeš se s prijateljima videti „od ponedeljka“, iščekujući da deca porastu i život počne, a on uveliko prolazi. Najzad izgovaraš rečenicu: „E da mi je ova pamet…“ I onda naprečac uviđaš da je život prošao, iako on i dalje traje. Pa ćeš navaliti na unuke. Ukoliko ih dočekaš i ukoliko ti budu na raspolaganju.
Prelep i istinit tekst! O ovome ja govorim svojim prijateljicama dok skoro citav dan provodim sa svojim decakom, posao mi, bogu hvala, to dozvoljava. Plata prosecna, ali vreme provedeno sa njim- neprocenjivo!
Moje detinjstvo je proslo u ceznji za roditeljima i neshvatanju te njihove obaveze da moraju i uvek moraju na taj posao 🙁