Iako su svi imali masti i pekmeza, izlazak pred kuću s namazanim hlebom izazivao je euforiju. Oko nosioca namazane štafete okupe se drugari i viču uglas: „prvi bezec”, „drugi bezec”, „treći bezec” i tako redom.
Strahovitu promenu u odnosu prema hrani, to jest životu koji vodi ka odrastanju donele su zemičke i viršle, a za malo bogatije zemičke i kobasice, pa sve topreliveno senfom. Postojali su crveni kiosci u kojima se prodavao samo taj proizvod, preteča brze hrane. Kad nemaš para za kobasicu ili viršlu, zamoliš prodavca da ti za nižu cenu proda samo zemičku i senf. Kakva poslastica!
U to vreme se prepričavala sledeća dosetka. Dolazi stariji gospodin pred kiosk, naruči samo zemičku i pita koliko košta senf? Senf je besplatan, kaže prodavačica. Onda mi dajte dva kilograma!
Posle toga, u zemlje iza gvozdene zavese došlo je najjače američko oružje proizvedeno u svrhe zaglupljivanja naroda, jer je decu odvojilo od tradicije zvane porodični ručak. Mek Donalds je doneo u Beograd brzu hranu i kilograme koji se lepe kao čičak na kosu. Doneo je i naviku da se jede u kolima, pa su ubrzo otvorene brojne pekare u kojima se sve uglavnom pravi od masnog testa, a pritom se jede na ulici ili za volanom.
I gde je tu priča s početka, deca i njihovo odrastanje? Moji klinci su gutali sve što im majka stavi pred nos. Naučili smo ih da mora da se jede ono što je skuvano za taj dan. Supruga skuva kelj, a moji tada petogodišnji blizanci udaraju kašikom o astal i pitaju: „Šta je to?” „To je kupus, takozvani kelj!”, kažem ja. „Mi ne volimo kupus takozvani kelj”, kažu oni. (U njihovoj rečenici nema zareza i znaka uzvika, jer tada nisu znali interpunkciju.) „Zavolećete!”, kažem ja i sipam mirišljavi kelj u tanjir. Oni protestuju ali jedu. Kada danas uputim supruzi neku primedbu na račun jela, blizanci me pogledaju i kažu: „Zavolećeš.” Ali nije to suština ove priče.
Moja tri klinca, moje bebe kako ih zovem, iako jedan ima trideset i šest a blizanci po dvadeset i sedam godina, prošli su kroz sve faze odrastanja uz hranu. Moja supruga je s Bulbuldera, a tamo se lebamasti jelo i u vreme kada su se moji klinci dohvatili nogu. U ovom delu priče pojavljuje se moj otac, Dušan. On je smatrao da supruga i ja ne hranimo decu kako bi trebalo. Kad krenemo na more, zakijuči kako smo „malo prećerali, pa ugojili đecu”. Kada se vratimo s mora, on konstatuje: „Đe ‘vako upuštiste đecu.” Ta rečenica je bila dovoljan razlog da moj otac, a njihov deda, pređe na svoje mere povratka upuštenih kilograma.
Glavni metod je bilo spremanje popare u jutarnjim časovima. Ostale obroke neću nabrajati jer je primer popare dovoljan za priču o trenutku kada sam shvatio da su moje bebe odrasle i postale ljudi. Moj otac je pripremao poparu tako što su klinci trčali oko njega, a on je hvalio jelo kao da im nudi šatobrijan za tri osobe. Zajedno su sekli hleb, sipali kajmak, odnosili šerpu na šporet, a sve je bilo praćeno očevim sladokusnim mljackanjem naprazno uz reči: „Uh, uh, što je ovo lijepo.” Moja majka, izvanredna kuvarica, koja nikada nije pohvalila neko svoje jelo, posmatrala ih je s osmehom i malo zavisti, jer moj otac nikada nije uzeo šerpu u ruke dok nije dobio unuke.
U međuvremenu, umrli su moj otac, moja majka i roditelji moje supruge, deca su rasla, sticala diplome, dobila posao, postali uspešni mladi ljudi, najstariji sin se oženio i ima svoj stan, a ja nikako nisam uspevao da uhvatim trenutak koji će me ubediti da su zaista odrasli.
I dogodilo se. Jednog dana probudio me poznati miris, koji godinama nisam osetio. Dolazio je iz kuhinje. Pritajio sam se jer sam čuo čudne glasove: „Uh, uh, uh, što je ovo lijepo.”
Odškrinuo sam vrata i video sinove kako sede za stolom, a pred njima tanjiri puni popare koju su sami pripremili.
Zatvorio sam vrata, otišao u spavaću sobu i zažmurio. Miris popare je i dalje dopirao iz kuhinje, a učinilo mi se da čujem majku i oca.
Vanja Bulić, “Muškarac u izvesnim godinama”, Laguna
Zakasneli pubertet ili rani klimaks – pitanje je sad.
Zašto muškarci u izvesnim godinama obavezno nakvase sportsku majicu vodom za pranje šoferšajbne kad se vraćaju s treninga kući; zašto plaču na koncertima kad naiđe sentiš blok; o čemu pričaju na moru dok satima stoje u plićaku; zašto se udvaraju kelnericama u lokalnoj birtiji; koga zovu u ponoć 31. decembra mobilnim telefonom kad ulete u ve-ce ili izlete na parking; zašto ne čitaju umrlice i koliko odlažu prvi odlazak u banju…
Ako neko nema smelosti da čita eseje o lepoti neizvesnih godina i tišini kad deca izađu iz kuće od koje može da se ogluvi, neka se drži tekstova u kojima se Bulić, okupan mirisom Pino silvestre i sa zviždukom Yesterday na usnama, pita da li muškarac u izvesnim godinama može da bude romantičan; šta dobija kao rođendanski poklon od školskih drugarica; kako reguliše saobraćaj u bračnom krevetu i da li uopšte „babaribe“ i „dedafrajeri“ vode ljubav…
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: KULTURA ISHRANE
Prijavite se za novi besplatan vebinar “Šta nam jedu deca?”
Portal Detinjarije već 10 godina aktivno se bavi promocijom zdravije ishrane dece, a kroz časopis i radionice Kuvajmo s decom, sa našim gastro urednikom Nenadom Gladićem – Lepim Brkom, podstičemo...
Prijavite se za besplatan vebinar “Šta nam jedu deca?”
Portal Detinjarije već 10 godina aktivno se bavi promocijom zdravije ishrane dece, a kroz časopis i radionice Kuvajmo s decom, sa našim gastro urednikom Nenadom Gladićem - Lepim Brkom, podstičemo...
Kako smo u našoj kući rešili problem probirljivosti u jelu
Piše: Željka Kurjački Stanić, psiholog i psihoterapeut Pre nego što sam dobila decu, naravno, imala sam samopouzdanje i roditeljsko umeće i mudrost jer sam kao psiholog i kao neko ko...
Dr Perišić: Pileća džigerica zdrava za decu, ostale pune teških metala
Pojedini nutricionisti pileću džigericu nazivaju čak i otrovom zbog visokog sadržaj holesterola i masti, dok oni starijeg kova tvrde da je odlična za krvnu sliku i da je treba davati...
Nema komentara.