Iako su svi imali masti i pekmeza, izlazak pred kuću s namazanim hlebom izazivao je euforiju. Oko nosioca namazane štafete okupe se drugari i viču uglas: „prvi bezec”, „drugi bezec”, „treći bezec” i tako redom.
Divan je osećaj kada čovek posmatra kako njegova deca rastu, postaju ljudi i pritom gomilaju godine… A lepota tog osećaja prestane kada godine dece oduzmeš od svojih, pa shvatiš koliko zaostaješ za njima, iako bi neko nedovoljno logičan zakljućio kako oni zaostaju za tobom. Ali to je večna priča o gledanju optimiste i pesimiste na čašu napunjenu do polovine. Pesimista će reći kako je to poluprazna čaša, a optimista da je čaša polupuna.
Početak teksta asocira na priču o trenutku kada roditelj shvati da su njegova deca odrasla. To saznanje podrazumeva sažimanje prošlosti s realnim pogledom na budućnost. Ta rečenica podseća na odlomke iz nekog političkog govora, pa ću je razjasniti na konkretnom, to jest na mom primeru, prateći samo jedan detalj i njegovu promenu kroz godine.
Kad sam bio dečak, majka me je hranila onim što se zatekne u kući. Poslastica je bila – hleb namazan mašću i posoljen morskom solju. Dodatak aleve paprike bio je luksuz! Ta poslatica se zvala lebamasti. Danas mi je jasno da to nije bila poslastica već glavno jelo, a poslastica je bila hleb namazan mašću i preliven šećerom. I ta hrana se zvala lebamasti, ali je služena kao desert i jela se tokom cele godine.
U jesen je pravljen pekmez od šljiva. Komšinica je pitala komšinicu: „Kada pečete pekmez?” To je bilo veoma pragmatično pitanje, jer se pekmez, u mom novobeogradskom detinjstvu, pripremao ispred ulaza petospratne zgrade. Znalo se tačno kog dana neko pravi pekmez, a ostali pomažu. Isti princip je bio u vreme svinjokolja, obično oko 29. novembra. Pre neki dan sam bistro zaključio da se svinje više ne kolju ispred solitera zato što se ne slavi 29. novembar, dan nekadašnje države, njenih republika i pokrajina.
Iako su svi imali masti i pekmeza, izlazak pred kuću s namazanim hlebom izazivao je euforiju. Oko nosioca namazane štafete okupe se drugari i viču uglas: „prvi bezec”, „drugi bezec”, „treći bezec” i tako redom. Tek nedavno sam shvatio poreklo te reči, iako sam njeno značenje saznao u detinjstvu. „Prvi bezec” znači da će onaj ko je to izgovorio prvi zagristi namazani hleb. A reč bezec je imenica izvedena iz glagola bezecovati, što znači – rezervisati. Viknuti „bezec” značilo je isto što i staviti na astal u restoranu karticu s oznakom „reserve”.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: KULTURA ISHRANE
Prijavite se za novi besplatan vebinar “Šta nam jedu deca?”
Portal Detinjarije već 10 godina aktivno se bavi promocijom zdravije ishrane dece, a kroz časopis i radionice Kuvajmo s decom, sa našim gastro urednikom Nenadom Gladićem – Lepim Brkom, podstičemo...
Prijavite se za besplatan vebinar “Šta nam jedu deca?”
Portal Detinjarije već 10 godina aktivno se bavi promocijom zdravije ishrane dece, a kroz časopis i radionice Kuvajmo s decom, sa našim gastro urednikom Nenadom Gladićem - Lepim Brkom, podstičemo...
Kako smo u našoj kući rešili problem probirljivosti u jelu
Piše: Željka Kurjački Stanić, psiholog i psihoterapeut Pre nego što sam dobila decu, naravno, imala sam samopouzdanje i roditeljsko umeće i mudrost jer sam kao psiholog i kao neko ko...
Dr Perišić: Pileća džigerica zdrava za decu, ostale pune teških metala
Pojedini nutricionisti pileću džigericu nazivaju čak i otrovom zbog visokog sadržaj holesterola i masti, dok oni starijeg kova tvrde da je odlična za krvnu sliku i da je treba davati...
Nema komentara.