Ja sam se kao mala stalno i samo igrala. I moje dete ulazi u godine (a to je samo četiri) kada BI TREBALO započeti sa aktivnostima. Da li, koliko toga, gde, šta ima smisla, šta nema, ko je kvalitetan, koliko to sve zajedno košta, treba li to sve njoj… To su dileme koje me trenutno muče. I, da! Danas je krenula na ritmičku gimnastiku. Ona je bila srećna, i mi smo. Posle će možda na engleski, a možda i na crtanje, pa u školu… Posle dolazi dilema u koju školu: jedna ne valja jer je snobovska, druga jer ima puno droge, a u trećoj slušaju previše narodnjaka. U jednoj se uči francuski, u drugoj nemački. Jedna više nije na dobrom glasu, iako je nekada bila, a u drugoj nema celodnevne nastave. Da li se rođendan slavi u igraonici ovoj ili onoj, potpuno je svejedno – sve su bezlične, i svi rođendani su isti. Da li je torta u obliku Kiti Mace, srca ili Snežane? Sutra će biti – ima li iPhone ili iPad, ove ili one patike…
Pročitajte i: Rano učenje – dugoročna šteta
Zašto se sve tako zakomplikovalo? Ja nisam tako mala išla ni na jednu aktivnost, išla sam u školu koja mi je bila najbliža kući, rođendan sam uvek slavila kod kuće (oh, šta bih dala za kućne rođendane), tortu i kiflice mi je pravila baka – i nisu bili nikakvih oblika, ali su bili mnogo ukusni, lizala sam sa varjače šlag i umućena jaja, nije me bilo briga ko ima kakve patike, i najviše sam volela da mi dođe drugarica i da se po ceo dan igramo. I pored toga, radim posao koji najviše na svetu volim, znam engleski, aktivno se bavim sportom, obožavam da čitam knjige, komunikativna sam (nisam čak ni u obdanište išla), završila sam najtežu gimnaziju i fakultet, a i postala sam mama.
E, zbog svega toga, strašno mi je važno da se moje dete igra. Jer, sve drugo će doći, ali vreme za igru će možda proći. Uvela sam je u predivan svet mašte, i ona mi celim bićem to uzvraća.
Naravno, znamo svi (da li zaista znamo ili mislimo da znamo?) da je dete najvažnije voleti, da mu treba postavljati granice, da ga treba možda i kazniti, da ga treba maziti, da ga treba hvaliti, ponekad i kritikovati, da ga treba usmeravati, da ga treba pravilno hraniti, socijalizovati, vaspitati, obrazovati… A da li se sećamo da se treba sa njim i igrati i pustiti ga da se igra? Razvijati mu maštu i dati mu krila.
Ostaviti mu detinjstvo za ono čemu ono služi. Njemu. Da se igra.
Nama da ga hvalimo, da bi cvetalo.
Glumica Vanja Ejdus, ostvarila je niz zapaženih rola – pre svega u pozorištu, gde je mahom dobijala glavne uloge u komadima vekih pisaca. Poslednjih godina bavi se i pedagoškim radom, odnosno drži časove glume za decu, ali i odrasle.
Izvor: Yumama
Pročitajte i: Vanja Ejdus: Deci pristupam vrlo ozbiljno (INTERVJU)
Odličan tekst, hvala Vanji. Valjda sam se i učitala jer potpuno isto razmišljam. Imam dečaka (3) i bebu devojčicu nameravam da se borim protiv pošasti zvanih igraonice, tržni centri, vlažne maramice čim nešto pipnu itd. Doduše, treba živeti u svom vremenu; ne može sve biti kao u naše vreme, ali nešto ipak može. Drugi rođendan smo pravili kod kuće, tortu sam pravila sama i bilo je divno. Isto radim posao koji volim, govorim engleski, završila sam fakultet i sve sam stigla, a nisam išla ninakakve časove, štaviše bila sam po čitav dan napolju, verala se po drveću, pravila garaže od blata i šta sve ne, a mislim da roditelji nisu uvek ni bili sigurni koji smo razred brat i ja. Jedini problem danas je da se stvori kritična masa, jer džabe ako ti pustiš dete napolje da se igra, a ono nema s kim jer su svi na kojekavim aktivnostima.