Mnogi roditelji se uzdržavaju od usmeravanja razvoja svoje dece izbegavajući da ih kritikuju, jer strahuju da će time potkopati detetovo samopoštovanje.
Naduvavanje ega
Čini se, kada se naša kultura zaljubila u ideju o podizanju samopoštovanja, zaboravili smo da pogledamo kakve mi to ličnosti zapravo želimo da poštujemo više. To je bio ozbiljan previd, srodan onome kao kada se započne izgradnja nove višespratnice a da se prethodno nije uzelo u obzir od čega su temelji, na čemu se gradi. I tako je nauka istrčala pred rudu, te se hranilo samopoštovanje kod neke dece čiji je odnos prema sebi iskrivljen i poremećen, te se tako odnegovalo narcisoidno i zahtevno dete. Religija isticanja samopoštovanja posvećena je izražavanju osećanja i emocija, ali istovremeno bez zahtevanja samodiscipline i samokontrole, tj. kulturnog ponašanja.
Iz ovog truda nastao je oskudan rečnik složenica s prefiksom ’samo-’. Termini koji podrazumevaju odgovornost ili obavezu prema sebi, kao što su samokritika, samodisciplina, samokontrola, samopovlačenje, samopožrtvovanje, samopregor, potisnuti su pozitivnijim, laskavim izrazima – samoizražavanje, asertivnost (zauzimanje za samoga sebe), samoudovoljavanje, samoostvarivanje, samoprihvatanje, samoljubav, i naravno, samopoštovanje.
Mnogi roditelji se uzdržavaju od usmeravanja razvoja svoje dece izbegavajući da ih kritikuju, jer strahuju da će time potkopati detetovo samopoštovanje.
Konstruktivna kritika je stekla loš imidž. Mnogi roditelji se uzdržavaju od usmeravanja razvoja svoje dece izbegavajući da ih kritikuju, jer strahuju da će time potkopati detetovo samopoštovanje. Pod plaštom uverenja da je deci potrebno odobravanje, otišli su tako daleko da blagonaklono gledaju – ili makar namerno previđaju – mnoge oblike ponašanja svoje dece koji zaslužuju neodobravanje ili prekor. Razlog tome je delom nerazumevanje onoga šta je zapravo dečji identitet, potom pogubno uverenje da neodobravanje podriva razvoj detetove svesti o sebi, kao i da unazađuje ono što bi inače po prirodi bujalo. Međutim, nedostatak konstruktivne kritike nastao je kao sporedni produkt odsutnosti roditelja: dugo radno vreme, prekovremeni rad, razvod i odvojen život su razlozi zašto roditelj ne preduzima ništa a odobrava sve, pri čemu bi upravo suprotno trebalo raditi za detetovo dobro.
Dugo radno vreme, prekovremeni rad, razvod i odvojen život su razlozi zašto roditelj ne preduzima ništa a odobrava sve, pri čemu bi upravo suprotno trebalo raditi za detetovo dobro.
Ujutro ispred školske kapije često viđam scenu koja kao da je prekopirana iz sladunjavih američkih filmova: kršni otac ljubi sina i patetično mu dovikuje: „Volim teeeee!“ Ovo spominjem jer u glasu roditelja često osećam element kompenzacije, ili ton koji na neki način svedoči da pokušava da uradi pravu stvar. I naravno, nema razloga zašto ne bi bilo u redu detetu reći pred svima da ga volite; ali ipak ovo se uklapa u jednu širu sliku u kojoj Britanija sve krupnijim koracima hita ka emocionalnoj pismenosti, a da se pritom povlači pred izražavanjem neodobravanja i prekorevanja detetovog neprihvatljivog ponašanja.
Mora se reći, međutim, da kao i u slučaju postavljanja granica i posledica, i neodobravanje je neophodan deo vaspitanja (mada ne sladunjavog) i neće predstavljati problem ako se detetova osećanja prema sebi hrane na mnogo fundamentalnijem nivou.
Odlomak iz knjige“Razmažena generacija – Kako uništavamo budućnost naše dece”
Autor: Arik Sigman
Izdavač: Psihopolis
Knjiga o tome zašto je razmaživanje najveća opasnost za decu današnjice i kako iz najboljih namera upropašćavamo decu. Zašto srećna deca neće da odrastu i zašto “ideologija srećnog detinjstva” vodi ka nesrećnom odraslom životu? Da li je moguće odagajati bez autoriteta?
Dragoceno je Sigmanovo dosledno razlikovanje vaspitanja i ljubavi.
Kada neko poistovećuje ta dva pojma, onda postavljanje granica, prikraćivanje
i kažnjavanje pogrešno doživljava kao negaciju ljubavi prema detetu.
Dr Jovan Mirić, prof. Filozofskog fakultata, Beograd
- Zašto je razmaživanje i popuštanje patološko vaspitanje?
- Šta je pogrešno u ulogama savremenih roditelja?
- Zašto vrtići podržavaju razmaživanje dece?
- Šta kada je TV treći roditelj?
O knjizi:
Sada je potpuno jasno zašto moramo da promenimo “ispravno” razmišljanje o deci. Ne dozvolimo da našu decu kvare dobronamerne neznalice.
Dr Zoran Milivojević, psihoterapeut
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.