Zovem se mama. Nekad će me zvati majkom. Nekada kevom. Nekada po imenu. Nekada me neće uopšte zvati, nego će me terati od sebe.
Claudia Tremblay
Osvajaćemo stepenik po stepenik, kao da se penjemo na najviši vrh neke planine. A kada beba poraste, možemo i planine da osvajamo. Mada ja više volim more. Biću bolesna kada i beba bude. Da li stvarno ili od nerviranja i stresa, ne znam. Ali, i bolesna biću tu za svoje zlato. Jer važan je on. Njemu je teže nego meni.
Kupovaću mu najlepša odelca. I cipelice. I patikice. Možda ne uvek one najskuplje, ali uvek one udobne. I najlepše.
I gledaću kako raste. Kako mu majčice postaju male. Pa ću te stvari čuvati. Nadam se zauvek. Kupovaću mu igračke. Drvene, edukativne, gumene, plastične. Koje god pronadjem. Koje god mi se svide. I koje god se bebi svide.
Ali, pre svega, kupovaću mu knjige. I dok ga držim u krilu, učiću ga koja je koja životinja, kako kaže slon, i prase, i koka. Koje je boje autobus, a kako izgledaju kola. Topću se od miline uvek kada kaže mama. I biću ponosna kada bude govorio druge reči. Pa čak iako progovori tek sa tri godine. Vodiću ga i čekati iz vrtića. Osluškivati iza vrata vrtića da li baš on plače. Ili je dobar i igra se. Vodiću ga u šetnje. Duge. Kratke.
Otkrivaćemo zajedno nove ulice i nove predele. Šetaće tik uz mene. Ili ću ga nositi. Ponekad voziti kolicima. Ponekad mu dati da vozi autić. Kada padne i udari se, neću se plašiti, nego ću glumiti da udaram pod, igračku ili to nešto o šta se sapleo. Juriću ga po kući i kriti se od njega kada znam da će me tražiti i da će se tome smejati. Učiti ga da ne dira šporet, mašinu, utičnice, ma gomilu tih opasnih stvari. Učiti ga i nadati se da sam u tome uspela. Deliću sa njim hranu. Davati mu da jede, i davati mu samom da jede. Pustiti ga da me hrani. Iako to podrazumeva tone prosute hrane i prolivenih kašica i sokića. Onda, dok beba bude spavala,čcistiću sav taj haos. I ponekad psovati, u sebi. Kuvćcu mu ručak. Praviću večeru i doručak. Užine. Dok to budem radila, stavljaću ga na pult, da mi bude bliže, i da mi pomaže.
Mrštičemo se na limun. Smeškati se na čokoladu. Probati svako jelo, i jesti sta budemo hteli. Gledaćemo zvezde noću. I Mesec. Nebo. Oblake. Gledaćemo Sunce preko dana. Dok žmirkamo, jer nas isto zaslepljuje. Šetaćemo po kiši. Po snegu. Pravicemo andjelčiće i Sneška Belića. Gazićemo po baricama. Braćemo cveće. I igrati fudbal. Basket. Odbojku i tenis. Vozićemo se autobusom. Vozom. Kolima. Letećemo avionom. I letećemo na krilima mašte.
Učićemo jedno od drugog. O životu. O ljubavi. O sreći. I što je najvažije od svega, svaki navedeni trenutak delićemo sa tatom. Našim najmilijim. Jer kada smo nas troje zajedno sve je lepše. I lakše, naravno.
Piše: Jelena Vučetić
Izvor: Being Mom
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
2 komentara