Iz ugla mladih, cena odrastanja je suviše velika, a dobrobiti „odraslosti“ suviše male da bi se napor isplatio.
Piše: Jovana Papan, Politički nekorektan vodič za roditelje
Da li današnja deca pokušavaju da izbegnu odrastanje? Džin Tvendži, američki psiholog i autorka knjige “I-generacija: Zašto današnja super-povezana deca rastu u manje buntovne, tolerantnije, manje srećne i potpuno nespremne odrasle”, uzrok za sve veću učestalost depresije kod mladih i otpor internet generacije prema “odraslosti” vidi pre svega u pametnim telefonima i društvenim mrežama. Njena istraživanja pokazuju da generacija koja ne pamti svet pre interneta po pravilu ne želi da se odrekne svog ušuškanog onlajn okruženja i otisne u stvaran svet sa svim svojim izazovima i problemima, plaćajući to svojom samostalnošću i nezavisnošću.
Međutim, antropolog Dejvid F. Lensi, autor knjige “Antropologija detinjstva” (The Anthropology of Childhood: Cherubs, Chattel, Changelings) nudi drugačije objašnjenje ovog fenomena. On smatra da je averzija današnje omladine prema odrastanju posledica specifičnog „transfera moći“ koji je ulogu odraslih u društvu učinio manje privlačnom.
Naime, kako on objašnjava, savremeno društvo predstavlja tzv. neontokratiju, tj, društvo u kome najviši društveni status imaju deca. Neontokratija predstavlja izvrnutu piramidu u odnosu na hijerarhijski model na kome je počivala većina društava kroz ljudsku istoriju – gerontokratiju, tj. vladavinu starih.
Sve po zasluzi
U gerontokratiji, status i privilegije dolaze sa godinama. Stariji ljudi su poštovani i cenjeni zbog svojih znanja i veština, postignuća, potomstva, relativne imućnosti, socijalih veza i drugih zasluga za zajednicu koje su se nakupile sa godinama. “U skoro svim drugim društvima sem modernog, sazrevanje, odrasla faza života pa čak i starost uživaju visok status. Tek kao odrastao muškarac ili odrasla žena sa sopstvenom decom, postignutom karijerom u produktivnom radu i sigurnim identitetom, čovek stiče poziciju u društvu, i tek onda drugi slušaju šta govori”, primećuje socijalni antropolog Tomas Hilan Eriksen u knjizi “Tiranija trenutka”.
“U skoro svim drugim društvima sem modernog, sazrevanje, odrasla faza života pa čak i starost uživaju visok status.“
Deca su, s druge strane, u gerontokratiji uglavnom ignorisana, ograničavana a često i tučena. Koriste se kao besplatna radna snaga od trenutka kada prohodaju. Njihove bazične potrebe se ispunjavaju, ali deca ne mogu očekivati ništa više od toga. Nikoga previše ne zanima šta deca žele i da li su srećna. Ova ne baš idilična slika detinjstva bila je opšteprisutna u ljudskim društvima prošlosti: „Istorijski dokumenti govore da su do 19. veka životi dece bili manje-više isti širom planete,» piše Lansi.
Kako je recimo na našim prostorima izgledala ta « gerontokratija », opisuje ekonomista Branko Dragaš u svom tekstu «Detrijarhat » :
“Kada smo mi bili mali, deca nisu smela da sede za stolom za odrasle kada se ručalo. Imali smo svoje mesto gde smo jeli. Ja sam sedeo na drvenim škalinama iza đedovih leđa. Baba ili ujna su mi donosili hranu. Najveća slast je bila kada bi se đed okrenuo i ubacio neko najbolje parče. Ili kada bi u rakijsku čašu usuo naše vino. Tek pred školu sam počeo da sedim za stolom. Bio sam nagrađen za marljivost i zrelost. Imao sam mesto do đeda. Odmah sa njegove leve strane. Nisam smeo sam da se poslužujem. Nisam ništa pričao. Samo sam slušao i učio. Divio se pameti tih dinarskih gorštaka. Čast nam je bila da poslužujemo starije.(…) Nismo smeli da se uplićemo u razgovore odraslih. Slušali smo i čekali da nas oni nešto pitaju. Počastvovani smo bili ako bi nas neko nešto upitao.(…) Deca su morala odmah da se uključuju u život. Čuvali smo stoku, kopali, kupili seno, dodavali ciglu na građevini, prali sudove, sekli drva, vodili konja u oranju, sedeli na drljači, upravljali konjskom zapregom… Morali smo da radimo i da budemo od koristi porodici. Loptu smo igrali ili predveče ili nedeljom….”
Dakle, inferioran status dece bio je formalno iskazan kroz sedenje za zasebnim stolom (dok se ne zasluži “unapređenje”), gledanje na svako obraćanje pažnje starijih na decu kao na “čast” i bespogovorno ispunjavanje zaduženja dobijenih od strane odraslih.
“Decokratija”
Stvari stoje sasvim drugačije u neontokratriji, čiji se začeci mogu pratiti od viktorijanske ere. To je istorijski trenutak kada dolazi do razvoja srednje klase, koja na decu prestaje da gleda kao na jedva nešto više od radne snage za iskorišćavanje. Kako piše Lensi, od statusa lako dostupnog resursa za eksploataciju, što u domaćinstvu, što na njivi, što u fabrikama, tokom poslednjih 150 godina deca polako prerastaju u članove društva na koje se sada resursi troše. Odeća, igračke, lečenje, obrazovanje – izračunato je da u SAD troškovi podizanja deteta savremene internet generacije iznose oko 250.000 dolara.
“Najdrastičnije promene u statusu dece desile su se u poslednjih nekoliko decenija, tokom kojih su se najmlađi vrtoglavom brzinom popeli na vrh hijerarhijske piramide.”
Ipak, najdrastičnije promene u statusu dece desile su se u poslednjih nekoliko decenija, tokom kojih su se najmlađi vrtoglavom brzinom popeli na vrh hijerarhijske piramide. Generacija današnjih roditelja još uvek je vaspitavana da „ne odgovara“ starijima i čekala je da se odrastanjem izbori za bolji status u društvu. „I u pogledu postignuća, imetka, sigurnosti, iskustava, garderobe, privilegije, poštovanja i društvenog života, mi smo samo mogli da očekujemo da stvari vremenom postaju bolje“, objašnjava Lansi.
“Posle detinjstva nema « «boljeg», jer su deca čim se rode – već na vrhu.”
Danas, međutim, posle detinjstva nema « «boljeg», jer su deca čim se rode – već na vrhu. Predmet su neviđene pažnje i dobijaju sve što požele, a u udovoljavanju se često odlazi u krajnost. «Deca su postala gospodari porodica. Sve je podređeno deci i deci mora sve da se ugodi. Dobri roditelji su oni koji sve mogu da ispune svojoj deci. Granice više ne postoje. Odnosno, granica je stpljenje roditelja. Deca prva sedaju za sto, biraju šta će da jedu. Ako im se ne svidi hrana, majke spremaju novo jelo. Očevi služe kao kanta za đubre. (…) Deca vode glavnu reč o svemu. Uče da im roditelji nisu ni potrebni. Samo kao muzička kutija za ispunjavanje želja.(…) Dede i bake su u službi razmažene dece. Bake jedva ustaju od stola da deci donesu vodu…” . opisuje u već pomenutom tekstu savremenu porodičnu dinamiku Branko Dragaš.
Odraslost je sranje
Novi raspored moći u porodici deluje bajno, bar iz dečije perspektive, ali posledica ove promene je da njihov položaj s vremenom može samo da se pogoršava, umesto da “stvari vremenom postaju bolje » kao što je bilo u vreme Lensijevog odrastanja.
Samim tim su se po svemu sudeći izgubili i podsticaji za marljivost i zrelost koji su nekada motivisali decu i mlade, a to se odrazilo i na njihov sistem vrednosti. Američki tinejdžeri, kako piše psiholog Džin Tvendži, pre pola veka žurili su da što pre odrastu kako bi se izborili za bolji status u društvu. Rano bi počinjali da rade i jedva su čekali da se domognu vozačke dozvole, jer su tako osvajali svoju slobodu i nezavisnost. Pažnja i poštovanje zajednice mogli su se zadobiti samo osvajanjem jednog po jednog simbola odraslosti – samostalnim životom, zaposlenjem, brakom, formiranjem porodice…
“Položaj dece s vremenom može samo da se pogoršava, umesto da “stvari vremenom postaju bolje.”
Ta vremena su prošla. Podaci sa početka 21. veka pokazuju da ovi koraci ka zrelosti sve manje zanimaju mlade. Toliko su zadovoljni svojim statusom u društvu, privilegijama i pažnjom koja im se ukazuje, da ne žele bilo šta da menjaju. Vozačka dozvola im ne treba jer ih roditelji voze gde god požele. Traženje posla samo je nepotreban izlazak iz zone komfora – mladi ispitanici u anketama navode da ne žele da rade jer im roditelji kupuju sve što im treba, pa nemaju motiva da se dosađuju na rutinskim poslovima, povinujući se tuđem vremenskom rasporedu i kodeksu oblačenja. Ne samo da im nije posebno stalo do odrastanja, već pokazuju i visok nivo straha od napuštanja detinjstva. Kako navodi Tvendži, u anketama su skloni da se slože sa izjavom „želeo bih da se vratim u sigurnost detinjstva“ i „najsrećnije životno doba je detinjstvo“ a ne slažu se sa izjavom „srećan sam što više nisam dete“.
“Mladi su skloni da se slože sa izjavom „želeo bih da se vratim u sigurnost detinjstva“ i „najsrećnije životno doba je detinjstvo“ a ne slažu se sa izjavom „srećan sam što više nisam dete“.”
„Zašto se ljudu raduju osamnaestom rođendanu??? Ja se strašno bojim odraslosti!!!“, piše jedan korisnik Tvitera. „Odraslost je sranje. Želim da odustanem“, piše drugi, a prenosi Tvendži u svojoj studiji u Internet generaciji.
„Moj život nije koristan“.
Tokom ljudske istorije, deca su kao društvena grupa često bila ignorisana, zanemarivana, eksploatisana. Puno je razloga da se radujemo što njihov status više nije takav da dozvoljava nekažnjeno nasilje i iskorišćavanje od strane starijih. Štavište, toliko smo se udaljili od takvog pogleda na decu da nam je teško i da pojmimo da je to nekada bilo normalno. Međutim, u sadašnjem odnosu snaga između generacija, očigledno da je došlo do nove neravnoteže, koja, iako je naizgled u korist dece, donosi sasvim drugačije, do sada neviđene probleme.
“Deca, koliko god im bilo udobno u „postelji od ruža“ koju smo im prostrli, moraju kad tad da je napuste,” piše Lensi. A nespremnost za ovaj korak, koji neminovno mora da nastupi, čini ih sve anskioznijim i depresivnijim. Ono što vide ispred sebe je životni put kojim se sve više udaljavaju od povlašćenog statusa – najpre obožavanog deteta – a zatim i kul mlade osobe koja je danas vladalac virtuelnog sveta Instagrama i Tik Toka, što su mesta koja su za nove generacije realnija od stvarnog sveta. Odrastaju u vremenu u kome niko ne želi da bude „mator“, i u kome se se neviđeni resursi ulažu u održavanje mladalačkog izgleda i životnog stila.
Odrastanje nije lako i jednostavno. To je proces preuzimanja odgovornosti za svoj život, i podrazumeva odricanje od zavisne pozicije, od stagnacije i suštinske egzistencijalne inferiornosti. A izazovi ove tranzicije danas prevazilaze „nagrade“ koje društvo nudi zauzvrat. Iz ugla mladih, cena odrastanja je suviše velika, a dobrobiti „odraslosti“ suviše male da bi se napor isplatio.
“Ono što vide ispred sebe je životni put kojim se sve više udaljavaju od povlašćenog statusa”
S druge strane, ni ostajanje pod staklenim zvonom nije dugoročna opcija, i mladi su u anketama sve više skloni da se slože sa izjavom „Moj život nije koristan“. Stvarajući udobno, bezbedno i preterano udovoljavajuće okruženje za mlade, zapravo stvaramo zatvor u kome počinju da se osećaju usamljeno i beskorisno, zaključuje Lensi: “Ne krivite internet za to što su deca nesrećna, već ga posmatrajte kao skrovište u koje su se zavukla kako ne bi morala da se suoče sa stvarnim svetom i strmoglave se sa trona na koji smo ih postavili.“
Izvor: Politički nekorektan vodič za roditelje
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Nema komentara.