Zašto, na primer, tokom stotina sati koje sam provela na igralištima u Francuskoj, nikada nisam videla dete (osim mog) koje je imalo ispade besa? Zašto moji francuski prijatelji nisu nikada morali da prekidaju telefonski razgovor zato što je njihovo dete nešto uništavalo? Zašto njihove dnevne sobe nisu bile okupirane šatorima i kuhinjama-igračkama, kao što su naše bile?
To je veština koju francuske majke izričito pokušavaju da gaje kod svoje dece, više nego što to čine američke majke. Tokom istraživanja na temu roditeljskih ubeđenja, izvođenog 2004. godine među fakultetski obrazovanim majkama u SAD i Francuskoj, američke mame su rekle da je ohrabrivanje deteta da se igra samo od srednje važnosti. Ali francuske mame su rekle da je to veoma važno.
Kasnije sam poslala imejl Volteru Mičelu, vodećem svetskom ekspertu o tome kako deca uče da odlože zadovoljstvo. Kako se ispostavilo, g. Mičel, osamdesetogodišnjak i profesor psihologije na Univerzitetu Kolumbija, bio je u Parizu i boravio u stanu svoje dugogodišnje devojke. Složio se da se nađemo na kafi.
G. Mičel je najpoznatiji po tome što je osmislio tzv. „slatkiš test“ (Marshmallow test) kasnih 60-ih kada je bio na Stanfordu. Tokom testa istraživač uvodi četvorogodišnjaka ili petogodišnjaka u sobu gde se na stolu nalazi slatkiš od belog sleza. Istraživač kaže detetu da će da izađe iz sobe na kratko, i ako ne pojede slatkiš dok se on ne vrati, biće nagrađen sa još dva slatkiša. Ako pojede slatkiš, dobiće samo taj jedan.
Većina dece bi čekala samo oko 30 sekundi. Samo jedno od 3 deteta bi uspelo da odoli punih 15 minuta, koliko je istraživač bio odsutan. Kako je istraživač saznao, trik je u tome da su dobri odlagači znali sebi da skrenu pažnju.Kasnije, tokom 80-ih, g. Mičel i njegove kolege su saznali da su dobri odlagači bolji u koncentraciji i rezonovanju, i nemaju običaj da „pucaju pod stresom“, kako što tvrdi njihov izveštaj.
Da li može biti da učenje dece kako da odlažu zadovoljstvo – kao što i čine francuski roditelji srednje klase – decu u stvari čini smirenijom i otpornijom? Da li to može delom da objasni i zašto američka deca srednje klase, koja su generalno više naviknuta da dobiju odmah ono što žele, tako često pucaju pod stresom?
G. Mičel, koji je poreklom iz Beča, nije do sada izvodio svoj „Slatkiš test“ na francuskoj deci. Ali, kao dugogodišnji posmatrač Francuske, rekao je da ga je iznenadila razlika između francuske i američke dece. U SAD, rekao je, „svakako da je utisak koji čovek stekne taj da je samokontrola postala sve teža za decu.“
Naravno da američki roditelji žele da njihova deca budu strpljiva. Mi podstičemo našu decu da dele, da čekaju na svoj red, da postavljaju sto i da vežbaju klavir. Ali strpljenje nije veština koju vežbamo tako marljivo, kao što to rade francuski roditelji. Mi imamo običaj da na sposobnost dece da čekaju gledamo kao na stvar temperamenta. Po našem mišljenju, roditeljima se ili posreći i dobiju dete koje dobro izlazi na kraj sa čekanjem, ili im se ne posreći.
Francuskim roditeljima i vaspitačima je teško da poveruju da smo tako nevoljni da se pozabavimo ovom bitnom sposobnošću. Kada sam ovu temu spomenula na svečanoj večeri u Parizu, moj francuski domaćin se upustio u priču o godini kada je živeo u Južnoj Kaliforniji.
On i njegova žena su se sprijateljili sa američkim parom i odlučili da otputuju i provedu vikend sa njima u Santa Barbari. To je bio prvi put da su se međusobno upoznali sa decom, koja su bila uzrasta od 7 do 15 godina. Godinama kasnije, i dalje se sećaju koliko često su američka deca prekidala odrasle usred rečenice. I nije bilo obroka u određeno vreme; američka deca su jednostavno odlazila do frižidera i uzimala hranu kada god bi htela. Francuskom paru se činilo kao da američka deca vode glavnu reč.
„Ono što nas je iznenadilo i što nam je smetalo jeste to što roditelji nikada nisu rekli ne“, rekao je muž. „Deca su radila n’importe quoi“, dodala je njegova žena.
Posle nekog vremena sam shvatila da većina francuskih opisa američke dece sadrži ovu frazu „n’importe quoi“, koja znači „bilo šta“, ili „šta god žele“. To sugeriše da američka deca nemaju čvrsta ograničenja, da njihovim roditeljima nedostaje autoritet, i da bilo šta može da prođe. To je antiteza francuskog ideala cadre, ili okvira, o kome francuski roditelji često pričaju. Sadre znači da deca imaju vrlo čista ograničenja za određene stvari – to je okvir – i da roditelji to striktno i sprovode. Ali unutar cadre, francuski roditelji poveravaju svojoj deci poprilično mnogo slobode i autonomije.
Autoritet je jedna od najimpresivnijih karakteristika francuskog roditeljstva, a možda i najteža da se savlada. Mnogi francuski roditelji koje sam upoznala imaju lagan, smiren autoritet prema svojoj deci, onakav na kakvom mogu samo da zavidim. Njihova deca ih zaista i slušaju. Francuska deca se ne gube iz vidika konstantno, ne svađaju se sa roditeljima i ne ulaze u duge pregovore.
Jedne nedelje, ujutru u parku, moja komšinica Frederik bila je svedok kako pokušavam da savladam mog sina Lea, koji je tada imao dve godine. Leo je sve radio brzo, pa sam i ja bila u stalnom pokretu kada sam išla u park sa njim. Činilo se da na kapije oko dela za igru gleda čisto kao na poziv za izlazak.
Frederik je malo pre toga usvojila prelepu crvenokosu trogodišnjakinju iz ruskog sirotišta. U vreme našeg izlaska, ona je bila majka čitava tri meseca. Ipak, samo time što je Francuskinja, već je imala potpuno drugačiji pogled na autoritet od mene – šta je possible,a šta pas possible.
Frederik i ja smo sedele na ivici dela gde se deca igraju u pesku i pokušavale smo da pričamo. Ali Leo je stalno istrčavao kroz kapiju, van dela sa peskom. Svaki put bih ustala da ga jurim, grdim ga i odvučem nazad, dok je on vrištao. U početku je Frederik u tišini gledala ovaj mali ritual. Onda je, bez imalo okolisanja rekla da ako ja stalno trčim za Leom, mi nećemo moći da uživamo u malom zadovoljstvu da nekoliko minuta posedimo i popričamo.
„To je tačno“, rekla sam. „Ali šta mogu da uradim?“ Frederik je rekla da treba da imam čvršći stav prema Leu. Po mom mišljenju, provoditi popodne jureći za Leom je bilo neizbežno. Po njenom mišljenju, to je bilo pas possible.
Istakla sam da sam grdila Lea poslednjih 20 minuta. Frederik se nasmejala. Rekla je da moram moje „ne“ da učinim jačim, i da stvarno verujem u to. Sledeći put kada je Leo pokušao da otrči kroz kapiju, ja sam rekla „ne“ oštrije nego obično. On je ipak izašao. Stigla sam ga i odvukla nazad. „Vidiš?“ Rekla sam. „To nije moguće.“
Frederik se ponovo nasmejala i rekla mi da ne vičem, već da govorim ubedljivije. Bila sam uplašena da ću ga prestraviti. „Ne brini“, rekla je Frederik, podstičući me.
Leo nije poslušao ni sledećeg puta. Ali sam postepeno počela da osećam kako moje „ne“ postaje sve ubedljivije. Izgovaranje nije bilo glasnije, već sigurnije. Do četvrtog puta, dok napokon nisam pucala od samopouzdanja, Leo je prišao kapiji, ali začudo, nije je otvorio. Osvrnuo se i pogledao me nesigurno. Izbečila sam oči i pokušala da izgledam ljutito.
Posle desetak minuta, Leo je potpuno prestao da pokušava da izađe. Izgledao je kao da je zaboravio na kapiju i jednostavno se igrao u pesku sa drugom decom. Uskoro smo Frederik i ja ćaskale, ispruženih nogu ispred nas. Bila sam šokirana time što je Leo mene odjednom video kao autoritet.
„Vidiš“, rekla je Frederik, ne likujući. „U pitanju je ton tvog glasa.“ Istakla je da Leo nije izgledao traumatizovano. Na trenutak – i verovatno prvi put ikada – on je u stvari i izgledao kao francusko dete.
Tekst predstavlja adaptaciju dela autorkine knjige Podizanje bébé: jedna američka majka otkriva mudrost francuskog roditeljstva (Bringing Up Bébé: One American Mother Discovers the Wisdom of French Parenting, Penguin Press, 2012.). Tekst je bio najčitaniji i najkomentarisaniji teksta internet izdanja časopisa The Wall Street Journal u 2012. godini.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Izgubih deset minuta života čitajući ovu glupost. Sve ovo već probano, NE VREDI!
У прилог расправи…
http://pletenijesloves.wordpress.com/2012/10/30/%D0%BE%D0%B1%D1%80%D0%B0%D1%9B%D0%B0%D1%9A%D0%B5-%D0%BF%D0%BE%D0%B7%D0%B8%D1%82%D0%B8%D0%B2%D0%BD%D0%B5-%D0%BF%D0%B0%D0%B6%D1%9A%D0%B5-%D0%BD%D0%B0-%D0%B4%D0%B5%D1%82%D0%B5%D1%82%D0%BE%D0%B2%D0%BE/#comment-280
Срдачан поздрав!
Zivim u Fancuskoj , imam troje dece i nisam skoro procitala pitkiji, iskkreniji i duhovitiji clanak na ovu temu. Od srca smo se ismejali i suprug i ja zajedno dok smo ga naglas analizirali i prisecali se primera iz naseg roditeljskog zivota. Tajna je u samopostovanju koje se uci od malena, generacijama, i zaista funkcionise besprekorno. Veliki pozdrav
Postovana profesorka,
citajuci opis francuske mame kao da sam citala opis moje mame. Sa bratom
koji je od mene stariji tri godine i sa mnom mama je postupala strpljivo,
strogo, bez galame. Uvek se znalo sta se moze, sta je lepo ponasanje. Uvek
je i pokazivala paznju i ljubav. Imam i brata osam godina mladjeg. Kako
mama kaze – on nije iz iste price. Pokusava da analizira sebe, da vidi gde
je to pogresila i zasto mladji brat nije kao i nas dvoje. Na kraju kaze da
sam ga ja razmazila jer sam uvek bila pored njega i dozvoljavala mu ono sto
ona nije. Zato i kad bi nesto pogresio bezao bi kod mene da ga zastitim.
Ustvari, kaze ona, da se covek vremenom menja i da mladji roditelji
drugacije pristupaju roditeljstvu tj vaspitanju prvorodjene dece a
drugacije kad vec imaju iskustva i dobiju dete kasnije i iz to je i velika
razlika izmedju dece. Ali neda se ona, nije potpuno americka mama sa
najmladjim bratom. Rekla bih da je u njoj i jedna i druga mama, zavisi od
situacije. Drago mi je da se ponasala i sada ponasa sa nama kao francuska
mama. A mladji brat? Mi mu dajemo dobar primer i polako se i on menja.
Mislim da iz poverenja uglavnom kao posledica proizilazi postovanje roditelja kao autoriteta.
Lepo ste objasnili da je i pristup detetu veoma vazna stvar.
Poucan i veoma zanimljiv clanak.