Zoran Milivojević: Krivica roditelja

Osećanje krivice kod očeva i majki zasnovano je na pogrešnoj ideji da postoji direktna uzročno-posledična veza između njihovog načina vaspitanja i odrasle ličnosti deteta, ali ma koliko je roditeljski uticaj na dete veoma važan, nije ni jedini niti presudan

Autor: Zoran Milivojević

Većina roditelja želi da svoje dete vaspita tako da ono izraste u samostalnu i odgovornu odraslu osobu. Oni odgajaju decu u skladu sa svojim predstavama o vaspitanju. Iako svi roditelji imaju dobre namere i sličan cilj, njihove predstave o vaspitanju se veoma razlikuju. Iz tih različitih predstava, proističu različiti vaspitni postupci. Kako decu ne vaspitavaju roditeljske namere, već roditeljski postupci, kada deca odrastu vide se različiti rezultati različitih načina vaspitanja.

- Advertisement -

Neki roditelji su zadovoljni „rezultatom” neki nisu. Među ovim nezadovoljnim roditeljima najlakše je onima koji veruju da je sve stvar genetike, to jest da bi dete izraslo upravo u takvu ličnost u kakvu je izraslo bez obzira na to kako bi ga oni vaspitavali. I dok su „genetičari” oslobođeni odgovornosti za loš „rezultat”, drugi roditelji se osećaju odgovornima za nepovoljan ishod. Smatrajući da su pogrešili u vaspitanju osećaju se krivima, doživljavajući „roditeljsku krivicu”.

Gde smo pogrešili

Ovo naknadno saznanje ih motiviše da promene pristup, ali kako je njihovo dete već odraslo, u velikoj meri je postalo otporno na vaspitne „zahvate” svojih roditelja. Tada ove roditelje koji su naknadno „progledali” sa jedne strane muči snažna roditeljska krivica, a sa druge osećanje nemoći.

Dok je jednima kristalno jasno šta je trebalo da urade, a nisu, ili šta nije trebalo da rade, a jesu, druge roditelje muči pitanje: „Gde sam pogrešio?”.

Često roditelji koji su kao mama i tata imali različite pristupe vaspitanju i zbog toga se svađali ili možda čak i razveli, nastavljaju igru međusobnog optuživanja u stilu: „Jesam li ti onda govorio/govorila?”. Njihova psihološka dobit je u tome da izbegavaju sopstveno osećanje krivice jer odgovornost i krivicu za nepovoljni „rezultat” svaljuju na onog drugog roditelja. To je nastavak psihološke igre koju je mnogo godina ranije označavala rečenica: „Je li vidiš šta je uradio tvoj sin/kćerka?”.

Roditeljsko osećanje krivice je zasnovano na ideji da postoji direktna uzročno-posledična veza između njihovog načina vaspitanja i odrasle ličnosti deteta. U stvarnosti ta veza ne postoji. Roditeljski uticaj na dete jeste veoma važan, ali nije niti jedini niti presudan uticaj. U stvarnosti se dete nalazi u komunikacijskom polju u kome je okruženo drugim njemu važnim osobama. Sve one, bilo da su odrasle (bake i deke, rođaci, vaspitači, učitelji, nastavnici, treneri, susedi…) bilo da su vršnjaci (braća i sestre, deca iz susedstva, vrtića, škole, kluba…), takođe vrše uticaj na dete. Neki od ovih uticaja su pozitivni, a neki su negativni. Ni njih ne treba shvatiti kao uzrok detetovog ponašanja, već samo kao uticaje jer je presudno kako dete tumači te uticaje i koliku im važnost pridaje. Sve ovo čini jednu matricu tekućih uticaja na dete koji ga vaspitavaju ili „vaspitavaju”.

- Advertisement -

Nije zanemarljiv ni uzrast deteta. Po pravilu je roditeljski uticaj veoma važan u predškolskom uzrastu, da bi kasnije i drugi uticaji postali isto tako važni, dok je u periodu puberteta i adolescencije uticaj vršnjaka često detetu važniji od roditeljskih uticaja.

Po pravilu je roditeljski uticaj veoma važan u predškolskom uzrastu, da bi kasnije i drugi uticaji postali isto tako važni, dok je u periodu puberteta i adolescencije uticaj vršnjaka često detetu važniji od roditeljskih uticaja.

Nemoguće ispraviti prošlost

Osećanje krivice se javlja onda kada ljudi sami ocene da su nešto pogrešno uradili i da je nastala neka negativna posledica. To osećanje ih motiviše da promene ponašanje, da počnu da se ponašaju na ispravan način i da isprave negativnu posledicu. Međutim, roditeljska krivica se odnosi na ponašanje koje se odvijalo u dalekoj prošlosti, i koje nije moguće ispraviti. Zato je roditeljska krivica neproduktivno i iracionalno osećanje.

Šta onda učiniti? Prihvatiti da je dete odraslo i da je samim tim ono odgovorno za svoje postupke u sadašnjosti. Usmeriti se na probleme koji su „ovde i sada”, nuditi pomoć ali ne proganjati. Biti podrška, naročito onda kada odraslo dete zatraži pomoć za problem koji ima.

Izvor: Politika

spot_img

Najnovije

I raspust može biti stresan: Stručnjaci otkrivaju kako da prepoznate letnju anksioznost kod deteta

Za mnoge porodice leto je vreme odmora, slobode i predaha od školskih obaveza. Ipak, kod pojedine dece i tinejdžera prelazak iz ustaljenog školskog ritma u opuštenije letnje dane može da izazove osećaj anksioznosti.

Zubić vila – mala čarolija koja pomaže deci da lakše prihvate odrastanje

Zubić vila je deo dečje mašte, ritual koji donosi uzbuđenje i način da se jedan mali gubitak pretvori u nešto lepo i posebno.

Kada je dete spremno da ostane samo kod kuće? Stručnjaci kažu da godine nisu presudne

Roditelji često traže „magični broj”. Da li je to osam? Deset? Dvanaest? Zanimljivo je da u mnogim zemljama zakon ne određuje minimalni uzrast deteta za ostajanje kod kuće bez nadzora.

Oskudan fond reči otežava savladavanje školskog gradiva

Sve slabiji rezultati na testovima iz Srpskog jezika na Maloj maturi predstavljaju ozbiljan problem celom našem društvu, a ne samo nastavnicima Srpskog jezika, zbog toga što ukazuju na smanjivanje sposobnosti učenika da uče, pa čak i da misle.

Na današnji dan je rođen Nikola Tesla, čovek koji je osvetlio svet

Poznato je da je Nikola Tesla imao mnoge neobične i nesvakidašnje navike, ali se veruje da je većinu njih praktikovao kako bi mu mozak bolje radio.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img