Mnogi smatraju da su prezaposlene majke, uticaj televizije i kompjuterske igrice osnovni krivci za to što veliki broj dece predškolskog uzrasta ima određene smetnje u govoru. Da bi se sprečila katastrofa, roditelji smatraju da je potrebno voditi decu kod logopeda i pomoći im da ranije uvežbavaju govor. Da li je to zaista neophodno?
Usvajanje govora je prirodan proces, kao i trčanje. Deca ne moraju da treniraju ovu veštinu, već lako sama uče da govore. Ako dete raste u zdravoj sredini, neće imati nikakvih poteškoća u usvajanju maternjeg jezika. Kako to postići i kakvu ulogu odrasli imaju u ovom procesu? Gizela Scagun, u „Velikoj knjizi o roditeljstvu“ (Laguna, 2013.), daje pregled najvažnijih faza kroz koje prolazi razvoj govora.
Rano usvajanje govora
Bebe od rođenja reaguju na glasove, i izuzetno su osetljive na razlike između različitih glasova u jeziku. Oko šestog meseca, usvajaju karakteristične strukture maternjeg jezika, učeći da glasove kombinuju u reči. Uočavaju i naglašavanja i govorne pauze, primećujući reči koje se najviše ponavljaju.
Usvajanje rečnika
Prve reči deca izgovaraju najčešće oko prvog rođendana, neka ranije, neka kasnije. Uvećanje rečnika se dešava između sedamnaestog i dvadeset četvrtog meseca života, nekad i kasnije. Prvo se usvajaju imenice i kraće reči, kasnije glagoli i pridevi.
Na uvećanje rečnika deteta utiče i to koliko osobe bliske detetu imaju siromašan ili bogat fond reči. Čitanje slikovnica u kojima se ponavljaju nepoznate reči izuzetno je važno za proširenje rečnika. Za to nije potrebno nikakvo posebno znanje, već osećajnost i spremnost da se radosno posvetimo dečjim interesovanjima i pitanjima.