Nema školske godine bez nasilja. Preciznije? Nema meseca u školskoj godini bez vršnjačkog zlostavljanja. Još preciznije? Nema nedelje da se u klupama osmoletke ili srednje škole ne dogodi nešto što bi se moglo podvesti pod kategoriju nasilja.
Pravo u metu, bez zavijanja u šarene papiriće i eufemizme da lepo izgleda i zvuči, nego realno – ima li dana bez nekog oblika „jedanput učinjenog ili ponavljanog verbalnog ili neverbalnog ponašanja koje ima za posledicu stvarno ili potencijalno ugrožavanje zdravlja, razvoja i dostojanstva ličnosti deteta, učenika ili zaposlenog u školi”, kako zakon definiše nasilje i zlostavljanje?
Nema! Hteli mi to da priznamo ili ne.
Kako pobediti siledžije (bez osvete i mržnje)
Verbalno, psihičko, fizičko, socijalno, virtuelno, kakvo god hoćete – zanemarivanje, zlostavljanje, nasilje – neisključiv su, neukrotiv, neiskorenjiv deo đačke svakodnevice. I to nije od juče. I opstaje uprkos timovima, projektima, stručni skupovima, obukama, pojačanom vaspitnom radu sa učenicima… kojima je cilj zajednički – da se nasilje među decom zauzda i svede na najmanju moguću meru.
Takav zaključak uvek izrode nepredvidivi incidenti među kojima je najsvežiji napad učenika drugog razreda koji se drznuo da pesnicom nokautira drugaricu iz odeljenja u Drugoj ekonomskoj školi u Beogradu.
On ima samo šesnaest godina. Pokazao je da nema zadršku, da može pesnicom u facu da opali i devojčicu, ne mareći za posledice. Udarac ju je ostavio bez svesti nekoliko sekundi, a napadač nije odoleo da po nosu zvizne i vršnjaka koji je prišao da devojčicu zaštiti.
Kakva je to kazna, premestaj u drugu skolu? Sad se ceka da tamo nekog nakautira?