Takav odnos prema starijima je gotovo uvek vezan za osećanje poniženja, nepravde, osećanje nezasluženog ili preterano surovog kažnjavanja.
Kad dečak govori: “Zašto ne smem da budem grub prema ocu kada me on vređa?”, to je već signal za opasnost, a ne dečja glupost. Takva izjava je dokaz da dete ne prihvata, ne oseća autoritet svog oca.
Piše: Andrej V. Kurpatov, psiholog i psihoterapeut
Ako je vaš hijerarhijski instinkt u stanju da drugima “da po nosu”, onda je gotovo izvesno da vi dobro pamtite situacije u kojima ste osećali da je povređeno vaše dečje dostojanstvo. Verovatno se sećate kako su vas ignorisali, držali vam lekcije, kažnjavali, navodili druge za primer i kako vas je to vređalo. Bezbroj je varijanti, ali je suština jedna – dete ima svoje mišljenje, svoj odnos prema određenom problemu, ono ima svoje “ja”, a roditelji imaju želju da pokažu svome čedu da njegovo mišljenje nikog ne interesuje, da postoji drugačije viđenje situacije i da je njegovo “ja” – “poslednja rupa na svirali”.
Mnoga deca koja osećaju atak na svoj hijerarhijski instinkt misle: “”Videćete kad porastem…” Šta to treba da vide njegovi roditelji obično ni samo dete ne zna, ali je za njih već nesumnjivo da će ono biti prvo i najbolje. Doduše, često deca rešavaju ovaj problem na tradicionalan dečji način – zamišljaju kako će postati “načelnici”, “policajci”, “kapetani”, tj. vide sebe na različitim rukovodećim dužnostima u budućnosti.
Ponekad može da se čuje od dece: “Kada porastem, neću biti kao moj tata!”, ili “Neću biti kao moja mama!” I nastavak: “Voleću svoju ćerku i sve ću joj dozvoljavati!”, ili “Kad budem imala sina, neću ga nikad kažnjavati!” Sličnim objašnjenjima deca ukazuju i na neke druge nedostatke svojih roditelja – da li se svađaju, viču jedan na drugog, govore laži, nešto im uskraćuju. Sve te formulacije, često veoma komične, u suštini dokazuju da dete ne uvažava svoje roditelje i da oni za njega nisu autoritet.
Takav odnos prema starijima je gotovo uvek vezan za osećanje poniženja, nepravde, osećanje nezasluženog ili preterano surovog kažnjavanja. Dete smatra da je u stanju da bude “bolje” od roditelja, a samim tim mora da se sukobljava s njima, ono pretenduje na pravo da bude bar na istoj nozi sa njima. Ovakva osećanja i misli postepeno se množe u detetu i pored pritisaka koji se vrše na njega, a koje ono smatra neprimerenim.
Roditelj ne treba da se spušta na dečji nivo već da se “podiže”
Naravno, roditeljima sve ovo deluje “komično”. A u stvari, nema tu ničeg smešnog. Roditelj mora da ume da ustupa “mesto na vrhu” u virtuelnoj hijerarhiji, i to ne tako što napušta scenu ili propušta dete ispred (jer je lider, autoritet, potreban svakom detetu), već tako što se podiže sve više i postaje za dete sve složenija, dostojnija i autoritativnija figura. Da li su naši roditelji tako postupali? Ne. Naprotiv, najčešće su se sa zadovoljstvom spuštali na naš nivo, ulazili u svađe i rasprave, a nas je to samo još više traumiralo.
Kad dečak govori: “Zašto ne smem da budem grub prema ocu kada me on vređa?”, to je već signal za opasnost, a ne dečja glupost. Takva izjava je dokaz da dete ne prihvata, ne oseća autoritet svog oca. Bez obzira na sve nedostatke, otac predstavlja “vrh”! I ako maloletni sin to ne oseća, ne shvata, to znači da će njegov hijerarhijski instinkt biti deformisan. On će kasnije doživljavati kao uvredu naredbe komandira u vojsci, zahteve profesora na fakultetu smatraće neopravdanim, a instrukcije načelnika na poslu – neodgovarajućim. Odnosno, on će u svim tim slučajevima, kao prvo, zadobijati traume, jer nije u stanju da vidi svoje stvarno mesto u socijalnoj hijerarhiji, a kao drugo, biće uvek nezadovoljan. Može li takav čovek za sebe da pronađe socijalnu ulogu u kojoj bi mu bilo dobro? Sumnjam.
Isto je i sa devojčicama. Ako devojčica ne oseća uvažavanje prema majci, ne oseća autoritet oca, ako ona pokušava da im konkuriše, odmerava snage sa njima, ona će se i kasnije uvek baviti natezanjem kanapa. Meriće svoje snage sa suprugom i uvek će joj se činiti da je on “nezadovoljan”. Živeće sa osećanjem da je njena ličnost stešnjena i na poslu, i kod kuće, i u svakoj drugoj situaciji. Smatraće da je nedovoljno cene, da bi prema njoj trebalo bolje da se odnose, da joj poklanjaju više pažnje.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Da li biste prodali novo jutro za milion dolara?
Može li se staviti cena na novo jutro, za koliko biste ga prodali? Da li je milion dolara ponuda koju biste prihvatili bez obzira na uslove? Dr Vladimir Đurić, doktor...
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Nema komentara.