Postoji jaka veza između našeg kontakta sa tugom i naše sposobnosti da budemo radosni.
Foto: Freepik
Isped mene su išli dete od svoje četiri godinice i mama. Dete je plakalo jer, koliko sam shvatila, nije dobilo željenu igračku. Mama mu je govorila: “nije to za plakanje! Ne plači, videće te drugi ljudi, sramota je!” Dete je, kroz suze, na uporno ubeđivanje, odgovaralo rečima: “pusti me da plačem!” I ja sam se naježila od nečeg tako istinski zdravog u tom zahtevu.
Mama je, zato što sama ne podnosi da je njeno čedo tužno i uplakano, zato što možda oseća nemoć što ne može da mu kupi tu igračku ili iz nekog sasvim trećeg razloga, detetu poslala poruku da tuga nije dopušteno osećanje u bilo kojoj prilici. Zna se kada se tuguje, a kada ne.
Plače se zbog velikih gubitaka, ne za igračku. A šta malo dete zna o našim “velikim gubicima”? Njemu je nekupljena igračka gubitak. I dete to jasno oseća. I baš tu, pred tom nekupljenom igračkom, koju doživljava kao gubitak, ima priliku da savlada važno znanje o sebi.
Tuga je osećanje koje se javlja kada imamo doživljaj gubitka, ali je skala gubitka različita. Mi možemo da izgubimo voljeni lančić, nečiju ljubav ili osobu koju volimo.
Ali kako ćemo se nositi sa tugom zavisi baš od toga kako ćemo preboleti gubitak željene igračke ili slatkiša. Kada nam pošalju ovakvu poruku, kao ova mama detetu, dete neće naučiti na vreme do čega mu je stalo, a do čega nije.
I još će prihvatiti ideju da je tuga osećaj zbog kojeg nas drugi osuđuju. Tako će se, u budućnosti, truditi da ne plače, da ne bude u kontaktu sa osećanjem gubitka, pa tako neće znati ni šta mu je dobitak.
Postoji jaka veza između izbegavanja da tugujemo i depresije, jer postoji jaka veza između našeg kontakta sa tugom i naše sposobnosti da budemo radosni. Iz istog izvora dolaze naši doživljaji, pa ako intenzitet izvora smanjujemo, smanjujemo redom i sva njegova ispoljavanja.
Imajmo na umu da kada ne podnosimo suze svoje dece, to moze da znači da i mi, kao odrasli, imamo problem da dodirnemo tugu u sebi. Zato što su i nama slali iste poruke kada smo bili mali.
I, iako smo se zarekli da mi to nećemo raditi svojoj deci, život i njegovi izazovi nam povedu pažnju nekim svojim putem, a ovakve poruke, zapisane na automatu u nama, puštamo bez svesti o tome da ni nama nisu prijale.
Ljiljana Milić
Trener ličnog razvoja i kouč
Izvor: PromenaDA
Jelena Holcer: Molim vas, ne branite deci da plaču
Razmislite pre nego što izgovorite rečenicu „Ajde, šta plačeš, pa ti si dečak.“
Da, dečaci plaču, i moramo da prestanemo da ih sputavamo!
Čemu služi tuga i zašto ne treba sprečavati decu da budu tužna
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Zapamti, dobra (samo)reklama – to je sve! Ah, da, i (sitnim slovima napisano) – lobotomija duše kao preduslov
Upravo je jedan od njih i - razvoj ličnosti i pojedinca u današnjem društvu. Šta je ono što je potrebno, a šta je to što nam je tako lako dostupno?...
Dr Vladimir Đurić: Da li biste prodali novo jutro za milion dolara?
Može li se staviti cena na novo jutro, za koliko biste ga prodali? Da li je milion dolara ponuda koju biste prihvatili bez obzira na uslove? Dr Vladimir Đurić, doktor...
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Nema komentara.