Celi život razmišljam o tim ljudima što su propadali kroz šaht i moram vam reći da im malo i zavidim. Ima nešto dobro u tom padu.
Hodali smo polako po ispucalom asfaltu dok mi je objašnjavao svoj život i probleme sa kojima je suočen. Rekao je da je verovatno to sve počelo još na samom početku kada mu je majka dala ime Nenad i time mu poručila da se ničemu ne nada.
Nisam znala šta da mu odgovorim na to pa sam izustila jedno “možda” u znak podrške.
Nastavili smo ubrzanim hodom preko kamenom popločane Skadarlije kako bi što pre stigli do cilja.
Nabrajao je uporno kako ima problema na poslu, kod kuće, kako ga muči zdravlje.
- Imam kredit, imam lizing, imam smanjenje plate, imam povećanje broja zaposlenih u firmi. Imam bolove u vratu, bolove u kičmi, probleme sa crevima, tegobe sa migrenama. Imam ženu, imam decu. Imam sve.
- A šta nemaš?
Moje grubo pitanje na trenutak nam je skrenulo pogled u dadilju. U daljini ispred nas prazan trotoar i mala žuta mrlja na dnu. Par koraka dalje, od mrlje nastade žuta jakna a onda i cela figura nasmejanog mladića u pocepanim farmerkama. Slušalice na ušima, osmeh na licu i razigrani ples iscepanih farmerica oko dugačkih nogu.
- Znaš šta nemam? Nemam jedan dan, jedan sekund bezbrižnog života ovog studenta. Da mi je samo da na sekund sve stane i da budem lagan kao on.
Pre nego što sam bilo šta uspela da izustim osetih tašnu koja mi skliznu sa ramena i iznenađenog Nenada koji je pokušavao da održi ravnotežu i ostane na nogama držeći se za nju.
Teški gvozdeni poklopac za šaht neko malo srećniji od Nenada do pola je svukao sa duboke rupe pa ipak odustao. Život ga je verovatno odveo u nekom drugom pravcu.
- Jao kuku meni gospodine! Samo što sam seo da jedem! Treba opet neke delove da menjamo. Ovo mi je osmi šaht danas. Ostavio na pola sve da sednem i jedem i eto! Da mi jednom da sve stane bar na sekund, da sednem i jedem ko čovek!
Pružio je ispucalu ruku zbunjenom Nenadu a onda nastavio dok je zvakao sendvič sa parizerom:
- Al čisto da znate, niste jedini koji je danas pao. Bilo ih je još. Čudno je to kako neke zaobiđu rupe a ove druge ne. Celi život razmišljam o tim ljudima što su propadali kroz šaht i moram vam reći da im malo i zavidim. Ima nešto dobro u tom padu. Dok padaš i propadaš nestanu ti sve zemaljske muke pa onda nastaviš nekako drugačiji i novi kroz život. Kao da dobiješ novu šansu. Ja eto nikad nisam pao. I možda zato nikad na miru nisam ovaj sendvič pojeo. Neko valjda ume sam da stane a druge mora rupa da zaustavi.
Nastavili smo u tišini da hodamo dok nas je pogledom pratio radnik u sivim tregerkama sa sendvičem u prljavim rukama. Nenad je uzdahnuo duboko pa naposletku, u znak predaje i odobravanja, skromno promumlao
- Možda.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Koja je sve ovo naučila, zabetonirala je poziciju “žena NJEGOVOG života”
Kako se postiže taj prestižni status "žena njegovog života"? Da li postoje veštine koje pod velom tajne drže samo one žene koje su to već postigle u životu? "Istinu" otkriva...
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Nema komentara.