Gledam odozgo tu čupavu glavu, šmrcav nosić, dugačke trepavice. Pa male šake koje stiskaju omiljeno ćebence, male bose noge i prstiće koji izviruju iz prevelike sestrine pidžame…
Foto: Unsplash/mali desha
Mali je kašljao celu noć. Prevrtao se, otkrivao, pričao u snu. Oko dva ujutru se probudio da duva nos. Oko četiri smo ustali da piški. Od pet do pola sedam je zbog zapušenog nosića hrkao, krkljao, opet kašljao. Onda sat vremena zatišja. Meni, ko za inat, san na oči nikako. Pola osam, ispraćam Malu u školu, u osam se Mali budi, raspoložen odlično ko da je dan pred njim torta.
Malo se pridignem iz kreveta i pogledam kroz prozor – dan blatnjav, mokar, nikakav. A ja juče oprala prozore, pomislim. I, eto ga. Moj unutrašnji podstanar, umorni namćor koji živi od nezadovoljstva, počinje svoj iscrpljujuć jutarnji monolog. Jer on tačno zna kako će ovaj dan da se odvija:
Čim ustanemo, kreće cirkus.
– Neću to da obučem, hoću ovo. E, baš hoću šorts zimi… Bljak, mrzim kajganu. Pa šta ako sam je voleo? To je bilo juče… Zašto ne možemo da gledamo odmah crtaće? Ali hoćuuu… A što stalno da perem zube? Što baš te čarape? A zašto je rano da okitimo jelku? …Ne želim da pijem čaj, vruć je! Ne želim da se inhaliram, dosadno je! Ne želiiim… A može sladoled? …Što uvek ja moram da skupljam svoje igračke? Nije fer…
Stvarno nije fer – šapuće mi moj podstanar. Danas nećeš stići ništa da uradiš.
Šta sve treba da uradim? Da odem do banke. Ne mogu, Mali nije u vrtiću. Da odem u nabavku. Pljušti kiša, a on je bolestan. Dobro, onda kad muž dođe s posla. Ali to je tek večeras. Pa šta ćemo za ručak? Šta ću za ručak? Moraćemo i do apoteke. Šta je danas? Četvrtak! Treba da vodim Malu u muzičku školu! Pitaću komšinicu, valjda će moći… A kad ću da pišem? Pustiću mu crtani posle doručka. (Onda će da te grize savest, he-he! – dobacuje podstanar.) Možda ćemo morati i do doktora…
Podstanar je sve glasniji: Pa kako misliš danas sve da postigneš? Kuća je u haosu! Kad ćeš da završiš novu knjigu? A ilustracije još nisi ni počela! A ručak? Šta ćeš za ručak? I kad ćeš da…
– Mama! – glasić do mene prekida unutrašnje zvocalo. – Daj da ti čujem srce!
Mali mi se strpa u krilo, priljubi uvo na mene da čuje kucanje.
Gledam odozgo tu čupavu glavu, šmrcav nosić, dugačke trepavice. Pa male šake koje stiskaju omiljeno ćebence, male bose noge i prstiće koji izviruju iz prevelike sestrine pidžame.
I tek se tad stvarno probudim.
Gledam ga, i ne mogu da verujem. Ej, koliko sreće! Odjednom sam tako zahvalna na toj čupavoj glavi, i nosu, i trepavicama, i glasiću. Jer imam privilegiju da su mi poverene te male ruke i noge, i ćebence, i sva buđenja, sva jutarnja natezanja, oblačenja, prehlade, prepirke, nespavanja, i nepostizanja svega drugoga. A sve drugo sad baš i ne izgleda tako važno, i sve drugo neće pobeći toliko brzo kao što će male ruke i nožice da porastu i otrče svojim putem, baš kako i treba da bude.
Spavaću, radiću, putovaću. Dobro, možda ne danas.
Ali znam da hoću.
Ponekad treba previše vremena da shvatimo da život nije otišao na pauzu onog trenutka kad smo postali roditelji. Samo se pretvorio u cirkus. Divan cirkus u kom krotimo lavove, i balansiramo na trapezu, i dresiramo slonove, i glumimo klovnove. Pa otkrivamo svoje supermoći. Bildujemo iznutra. Obrćemo i menjamo prioritete.
A kad smo premoreni, i kad se pogubimo – trebalo bi samo da se dobro zagledamo u decu, i, eto ga:
Dan pred nama postaće torta.
Autor: Zorana Popović
Izvor: Detinjarije.com
Pročitajte i: Moje dete NE VOLI DA ČITA
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Šta bi bilo da je profesor udario učenika? Da, to bi bilo nasilje. I profesora bi mesecima razapinjali
Danas je 10. maj, dva dana je posle ovog zločina. Provela sam sat vremena listajući izdanja raznih novina, čitajući vesti i reakcije. Sve su stare bar jedan dan. Dakle, to...
Dario Rosi: Tapšanje po leđima i glupu mušku uzdržanost smenila je obavezna dnevna doza grljenja i ljubljenja
Praznici nas okupiše, onako porodično, pa gledam ovu moju decu i unuke i sve se nešto mislim… pupupu. Lepota i pamet im nije...
Ne dozvolite da vaš invaliditet postane vaš identitet
Identitet je ono kako se predstavljamo i ono što pokazujemo i govorimo o sebi drugima. Koliko je važno da shvatimo da ono što je moguće promeniti - ne treba odlagati,...
U dobru se ne ponesi, u zlu se ne ponizi
Upravo je ova moćna rečenica, koja nam uvek može doći kao podsetnik, uteha ili lekcija, bila inspiracija za tekst koji je na svom Facebook profilu podelila Slađana Klačar: "Kad je...
Nema komentara.