O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar:
„Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a šta su zadovoljstva.
Potrebe dece su potrebe bez kojih se ne može živeti – potrebe za hranom, za vodom, za negom, da mu bude toplo, da bude oslobođen neprijatnosti – neće mama ostaviti bebu u prljavoj peleni ceo dan… Te potrebe koje bazično na početku budu takve za bebu i za nas odrasle kasnije je važno da budemo siti, da ne budemo žedni, da ne budemo u mokrom ni u hladnom…
Ali sve te fizičke potrebe imaju prateća psihološka značenja.
Kada pričamo o hranjenju, kada kažemo onu narodnu izreku – što se posisa s majčinim mlekom to je do kraja života – to nije samo mleko kao hrana. Mnoge žene iz opravdanih razloga ne mogu da doje svoju decu, ali je jako bitno kako ih hrane.
Kad ih hrane na flašicu opet je bitna ta posvećenost, ruke, toplina, glas, pevušenje… Ne mama da gleda na mobilni telefon i da se dopisuje, a da dete onako isključeno i odsutno. To je nešto što se često sreće.
Ili, što mi pričaju taksisti po Beogradu, dođu mame vade decu iz vrtića, ulaze u taksi i mama gleda u mobilni i ćute. On ih vozi na neku relaciju 20-30 minuta, oni reč ne progovore. To je ta nezainteresovanost, ne uključenost u život deteta.
Ako mama uzme dete iz vrtića pa treba valjda da vidi šta se desilo tog dana u vrtiću, šta je bilo, šta su radili, da li ga je neko naljutio, obradovao, sa kim se družio, šta je učiteljica rekla, pa šta je naučio… i u vrtiću ili školi, svejedno.
Zainteresovanost, posvećenost, trud da se razume to biće ispred nas.“
Izvor: Detinjarije.com