Ako mama trećaku zaviruje u školsku torbu – to je već kontrola koja guši

Kako shvatiti kada kontrola počinje da guši? Vrlo jednostavno. Postavite sebi pitanje: kada kontrolišem, da li to činim iz ljubavi prema detetu ili iz ljubavi prema sebi?

Piše: Ana Bikova

Postoje razne vrste roditeljske kontrole. Kontrola koja zaštićuje. Kontrola koja usmerava. Kontrola koja guši. Kontrola koja blokira. Kontrola koja razdražuje. Kontrola koja udaljuje. Jedna lako prerasta u drugu, ako roditelji zaboravljaju da na vreme odstupe, da oslabe kontrolu.

- Advertisement -

Kada mama kontroliše šta je sve dete jelo tokom dana, kada dete ima dve godine – to je normalno, to je prirodno, razumno, naročito ako dete ima alergiju. Ali, dete evo ima sedam godina i pozvano je na rođendan kod druga iz odeljenja. Mnogo dece, veselo je i bučno, deca periodično dotrče do stola, uzmu nešto i beže da se igraju. Roditelji čavrljaju. I samo jedna mama bez prestanka bdi nad sinom: da slučajno ne uzme sa stola nešto nezdravo, nešto što sadrži alergene. „Boki, Boki, šta si to uzeo?! Vrati bombonu gde je bila! Inače odmah idemo kući!“ Svaki Bokijev korak mama konroliše. Faktički, mama izaziva sina na igru: „Probaj da mazneš bombonu sa stola da ja ne vidim“. Možda ovog puta ne bude imao sreće i pobeda pripadne mami. Ali uveravam vas da će se igra nastaviti na sledećem slavlju. Mamina kontrola postaće razdražujuća i udaljiće mamu od sina. Uz to, takva kontrola blokira razvoj samokontrole i odgovornosti. Boki ima sedam godina. On je već sposoban da uoči uzročno-posledičnu vezu između onoga šta je pojeo i osipa na koži. „Uzeo si bombonu. Možeš da je pojedeš. Ali ti sam znaš da će te posle veoma svrbeti ruke.“ Da, Boki zna. I Boki može napraviti izbor. Svesno i odgovorno. Samo je važno da se ne bojimo da tu odgovornost delegiramo na dete.

bikova

Radila sam kao vaspitač u vrtićkoj grupi alergične dece. Svako dete iz grupe je imalo alergiju i to svi na nešto različito. I svako dete je znalo šta sme a šta ne sme.

U vrtiću postoji tradicija da deca za rođendan donesu bombone i časte celu grupu. U grupi alergične dece ne donose se za većinu zabranjene bombone, već keks ili biskviti. Četvorogodišnjaci (oni kojih se ovo ticalo) pitali su: „Da li unutra ima oraha?“ Ili bi odbili: „Ja ne smem, ima gluten!“ Roditelji su im dakle objasnili šta i zašto ne sme, to jest objasnili su im uzročno-posledičnu vezu, delegirali odgovornost, pretvorili kontrolu u samokontrolu.

Kada mama kontroliše proces spremanja školskog ranca u prvom tromesečju prvog razreda – to je normalno, to je adekvatna, prirodna kontrola. Važno je da kroz kontrolu uči dete postupcima samokontrole: „A sada proveri još jednom da li si sve stavio. Hajde da prođemo kroz raspored. Tako, matematika. Udžbenik i radna sveska stavljeni?“ Ali ako je dete već u trećem razredu, a mama mu uveče zaviruje u školsku torbu s pitanjem: „Jesi li stavio bojice?“ – to je već kontrola koja guši. Donošenje bojica na čas likovnog – to je zona detetove odgovornosti. Čak i ako ih nije spakovalo, šta će strašno da se desi? Otići će na čas bez bojica, osetiće posledice svoje zaboravnosti. Imaće samo da reši iskrslu neprijatnost, na primer da zamoli druga iz klupe da mu pozajmi svoje bojice. Čak i ako ne uspe da se dogovori, čak i ako – što je najgori scenario – dobije keca, i to je iskustvo iz kojega se može izvući zaključak. Ispravan zaključak: „Školsku torbu treba pažljivo pakovati.“ Ili nepravilan zaključak: „Mama! Zašto mi nisi spakovala bojice! Zbog tebe sam dobio keca!“ Nepravilan zaključak provocira mama koja proverava detetu školsku torbu. Nije pretvorila kontrolu u samokontrolu.

Druga krajnost – odmah, od prvih dana škole, delegirati na dete odgovornost za školske obaveze – takođe ne doprinosi razvoju samostalnosti. Šta će biti ako se detetu kaže: „Spremaj školski torbu kako god ti želiš!“ – a da ga nismo naučili postupcima samokontrole, da nismo rekli da sadržaj ranca treba proveriti prema rasporedu? Najverovatnije je da će dete odmah doživeti neuspeh, što će kod njega izazvati negativan odnos prema školi. Postoji pojam „zona najbližeg razvoja“. Ne sme se preskakati preko te zone i prepuštati detetu radnja sa kojom još nije kadro da izađe na kraj (ne zna kako). Prvo pokazujemo, zatim radimo zajedno, zatim kontrolišemo, zatim imamo poverenje – važno je pridržavati se redosleda etapa, ne preskakati ih.

spot_img

Najnovije

Ministar prosvete: Da neka od nastavničkih zvanja budu tretirana kao deficitarna zanimanja

Ministar prosvete Dejan Vuk Stanković je kazao da će to ministarstvo pokušati da nastavanička zvanja u oblasti matematike, fizike, hemije, geografije i biologije tretira kao deficitarna zanimanja.

Tamo gde je mnogo etike, mnogo je i duše. Takve duše najviše raduju, a i stradaju

Kada bih joj rekao – šteta što ne predaje u nekoj boljoj školi – Ona bi mi rekla: – Ja sam tu za vas zalutale… – I zaista. Treba najbolji nastavnici da rade u svim školama...

Obraćam se svom detetu, a iz mene progovaraju moji roditelji

Odjednom, nekadašnje reakcije naših roditelja, koje su nam se činile neshvatljivim, počnu da dobijaju potpuni smisao, jer ne gledamo više usko – očima deteta, već širom otvorenim očima roditelja.

Za učenice iz Srbije medalje na Evropskoj matematičkoj olimpijadi

Učenice iz Srbije ostvarile su izuzetan uspeh na 15. Evropskoj matematičkoj olimpijadi za devojke u Bordou, objavila je beogradska Matematička gimnazija

Mlađe generacije imaju veći mozak. Da li je to dobro?

Hipokampus, koji igra glavnu ulogu u pamćenju i učenju, proširio se za 5,7 odsto u zapremini kada se poredi nekoliko generacija

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img