Postoji samo jedna stvar koja će probirljivu decu naterati da jedu, a to je glad.
Zašto imamo sve više obolelih od raka, dijabetesa i srčanih oboljenja? Zato što jedemo previše, i ne samo to, već – da stvar bude gora – previše jedemo obrađene hrane.
Zato je od životne važnosti da naučimo decu kako da se pravilno hrane. Pri tome ne mislim na upotrebu viljuške i noža i da se ne pljuje i ne mljacka – mislim na pravilnu ishranu – na odgovarajuća jela u odgovarajućim količinama. Tone knjiga su napisane o tome šta deca treba da jedu, zato o tome sada neću govoriti.
Nije problem ni jesti odgovarajuću količinu hrane. Izmišljeni su veoma dobri sistemi kojima možemo da ograničimo unos hrane, a da istovremeno iz hrane dobijemo sve što nam treba. Međutim, godine i iskustvo mogu sve da pokvare. Ako posmatrate decu na nekoj rođendanskoj žurci, uočićete nešto zanimljivo: mlađa deca slatkiše obično jedu manje nego starija. Mlađa deca jedu slatkiše dok im stomačić ne javi da je sit i onda prestanu. Starija deca imaju tendenciju da jedu više slatkiša, jer su naučila da prenebregnu signale iz stomaka i da se više usredsrede na ono što vide ispred sebe. Isto tako je tačno da deca više jedu ako gledaju televiziju – opet zbog toga što se fokusiraju više na spoljne slike nego na unutrašnje signale.
“Ako posmatrate decu na nekoj rođendanskoj žurci, uočićete nešto zanimljivo: mlađa deca slatkiše obično jedu manje nego starija. Mlađa deca jedu slatkiše dok im stomačić ne javi da je sit i onda prestanu. Starija deca imaju tendenciju da jedu više slatkiša, jer su naučila da prenebregnu signale iz stomaka i da se više usredsrede na ono što vide ispred sebe.”
Suština svega ovoga jeste da nikada ne treba da terate decu da pojedu sve iz tanjira. Kažite im: „Ne moraš da pojedeš sve, jedi dok ti stomak ne kaže da je pun.” Isto tako, treba deci naglasiti da kada završe obrok, neće biti druge hrane do sledećeg obroka, pa je bolje da sada budu siti da bi izdržali to vreme – ali nemojte ih terati da pojedu sve.
Ako silite decu da sve pojedu, namećete im problem s viškom kilograma (kasnije u životu).
U našoj kući, naši sinovi sami odluče kada su dovoljno jeli. To ne znači da na pola obroka ustanu od stola i odlaze da se igraju. Ako si završio, sačekaj dok i ostali ne završe, pa onda možeš u igru. Vreme obroka je vreme za porodicu i to je veoma važan deo dnevnog rasporeda, a ne kratka stanka da se prezalogaji i trči dalje. Jedino što moraju, to je da popiju punu čašu mleka. Mleko se mora popiti do kraja. Oko toga nema pregovora. Ne vredi im da histerišu. Ne vredi im da štrajkuju. Ništa im ne vredi. Moraju da popiju mleko i onda mogu da idu na igranje.
Njihovoj majci je s vremena na vreme bilo teško da se izbori s njima. Naš mlađi sin ponekad jede kao anoreksični vrabac. Nekad nešto zagrize i to je doslovce sve – samo zalogajčić nečega. Moj stav, kao tate, uvek je bio da će od toga biti gladniji kod sledećeg obroka. Nije zaradio skorbut. Niko nije zvao iz Afrike da ponudi da ga sponzoriše za dolar dnevno.
Gladna deca jedu. I on jede kad je gladan. Prolazi kroz faze kada jedva da nešto okusi, do druge krajnosti kada jede poput nekog Vikinga koji je tek stigao iz hajdučije. Ali znamo da je naučio da se jede kada ti stomak kaže da je prazan, a prestaneš da jedeš kada ti kaže da su zalihe popunjene do sledeće isporuke.
Kakav god da bude u životu – a ja imam nekoliko ideja o tome, mada za njegovu sirotu majku nisu sve baš umirujuće – siguran sam da debeo nikad neće biti.
O KNJIZI:
Ako želite da pregurate prvih deset godina odgajanja vaše dece a da baš ne izgubite razum potpuno, onda ova knjiga jeste za vas!
Na jednostavan i izuzetno duhovit način Lata predstavlja najnovija saznanja o razumnom vaspitanju dece koje čini da deca počinju da rade ono što treba. Tvrdi da je sve postalo komplikovano, da iz naših života nestaju mnoga sitna zadovoljstva, a da smo kao roditelji preplašeni, uznemireni i puni sumnji u sebe. Očajnički smo zabrinuti da ne zabrljamo i da od dece ne napravimo emocionalne bogalje za ceo život!
– Istina je: svi mi zabrljamo na ovaj ili onaj način. Roditelji smo – i to nam je posao. Isto kao što mi moramo da preživimo njih, tako i oni moraju da prežive nas. Ako uspeju da nas zaobiđu, verovatno će im biti dobro. Odgajanje dece je najbolji oblik rijaliti programa koji postoji, jedino što je bez televizije – kaže autor.
O AUTORU:
Najdžel Lata (Nigel Latta) je otac, dečji psiholog i terapeut koji više od dvadeset godina radi sa najproblematičnijom decom i svojim savetima je pomogao hiljadama zbunjenih roditelja. Najnovija saznanja o vaspitanju dece predstavlja jednostavno i duhovito. Autor je pet knjiga o vaspitanju dece i često nastupa u medijima na Novom Zelandu. Više na www.goldfishwisdom.org
Pročitajte još i: Pravila ishrane dece sveta: Gvirić u globalni tanjirić
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: KULTURA ISHRANE
Prijavite se za novi besplatan vebinar “Šta nam jedu deca?”
Portal Detinjarije već 10 godina aktivno se bavi promocijom zdravije ishrane dece, a kroz časopis i radionice Kuvajmo s decom, sa našim gastro urednikom Nenadom Gladićem – Lepim Brkom, podstičemo...
Prijavite se za besplatan vebinar “Šta nam jedu deca?”
Portal Detinjarije već 10 godina aktivno se bavi promocijom zdravije ishrane dece, a kroz časopis i radionice Kuvajmo s decom, sa našim gastro urednikom Nenadom Gladićem - Lepim Brkom, podstičemo...
Kako smo u našoj kući rešili problem probirljivosti u jelu
Piše: Željka Kurjački Stanić, psiholog i psihoterapeut Pre nego što sam dobila decu, naravno, imala sam samopouzdanje i roditeljsko umeće i mudrost jer sam kao psiholog i kao neko ko...
Dr Perišić: Pileća džigerica zdrava za decu, ostale pune teških metala
Pojedini nutricionisti pileću džigericu nazivaju čak i otrovom zbog visokog sadržaj holesterola i masti, dok oni starijeg kova tvrde da je odlična za krvnu sliku i da je treba davati...
Nema komentara.