Ena Rajić: nije toliko stvar u klincima, koliko u društvu u kojemu rastu i obitelji u kojoj se odgajaju

Ena Rajić je psiholog i autorka knjige „U potrazi za autentičnom snagom“. Od 2014. godine pokrenula je vlastiti YouTube kanal, koji je prevenstveno imao motivacijsku ulogu. Kasnije, okreće se produkciji tzv. Spoken word poezije i satiričnih video skečeva. Kroz autorsku poeziju i kreativne skečeve teži da osvesti što veći broj ljudi oko sebe. Ova nesvakidašnja devojka će nekog podstaći na smeh, nekog na kritičko razmišljanje, introspekciju, ali svakako nikog neće ostaviti ravnodušnim.

Mi smo odlučili da lično upoznamo Enu i da čujemo njenu priču.

1. Kako se osećaš u današnjici?

Zahvalno jer živim u 21.stoljeću u kojemu mogu naglas izražavati svoje razmišljanje i raditi ono što volim bez straha da će me netko zbog toga spaliti na lomači ili zatvoriti. Sretno jer živim u Europi koja je kolijevka civilizacije. Privilegirano jer mogu brzo i jeftino putovati, jer odrastam u tehnološkom dobu koje mi pruža pristup nepresušnom izvoru informacija. Ima toga čitavo more…

2. Da imaš čarobni štapić koji može da promeni tri pojave kod ljudi, šta bi tražila?

Mogu 4?

Više empatije u svakom smislu, prema svim živim bićima. Manje potrebe za moći nad drugima. Izostanak patnje. Iskorijenjenje psihopatije (i ostalih poremećaja ličnosti). Utopija, znam.

3. Kako ti se čine današnji klinci, uopšteno? Idemo li napred ili u rikverc?

Budući da sam veliki ljubitelj Ericha Fromma, reći ću kako vjerujem da nije toliko stvar u klincima, koliko u društvu u kojemu rastu i obitelji u kojoj se odgajaju.
Definitivno da svaka generacija sa sobom nosi nešto novo, bolje, drugačije u odnosu na prethodne. To je čista evolucija.
S jedne strane, današnji su klinci puno spretniji s novim tehnologijama. Liberalniji su, a i uvijek me fasciniraju oni koji s toliko malo godina imaju spoznaje koje su mnogi dobili dosta kasnije.
S druge strane, imam dojam da idu u rikverc jer ih se „prezaštićuje“, odrastaju u svijetu instant gratifikacije, ne dopušta im se da misle vlastitom glavom već im se „stalno nešto u svakom pogledu olakšava“, slabije su koncentracije, mlađima su grafomotoričke vještine slabo razvijene.
Naravno, „klinci“ su širok pojam i teško je generalizirati jer su individualne razlike velike – zbog njih sam i zavoljela psihologiju.

4. Imaš 26 godina. Kako procenjuješ svoju generaciju, globalno gledano?

Mi smo ta neka prijelazna generacija koja je kroz djetinstvo uspjela osjetiti što znači živjeti bez interneta, računati bez kalkulatora ili čekati na omiljenu emisiju koja se emitira samo jednom dnevno, a sutra eventualno ima reprizu. Prilagodljivi smo, vrijedni, snalažljivi, borbeni, dobri smo radnici. Izlazimo iz čahure zadanih okvira i društvenih normi koje su do sada određivale kako bi život prosječnog čovjeka trebao izgledati. Usmjereniji smo na karijeru i kasnije stupamo u brakove. Sačuvali bazičnu kulturu ponašanja, poštujemo različitosti i u potrazi smo za smislom.
I da završim – sve ovo gore navedeno je pristrano budući da je vezano uz mali uzorak osoba kojima sam tijekom života osobno bila okružena i koje sam imala priliku upoznati.
Ima nas svakakvih. Zato, molim – cum grano salis.

5. Imaš li životni san? Kako vidiš sebe za 15 godina?

Željela bih nastaviti do kraja života raditi ono što volim i doprinositi drugima na puno višoj razini nego što mi trenutni utjecaj dopušta. Imam želju posjetiti sve kontinente. Puno je tu profesionalnih i privatnih želja, ali korak po korak.

6. Poruka za kraj

Radimo na odgovoru broj 2, (hoćemo li?)

Razgovarala: Snežana Golić

Izvor: Detinjarije.com