Da bi dete postalo nezavisna odrasla osoba, ono mora da snosi posledice koje mu je ta greška donela, da oseti razočaranje, tugu oko nekog neuspeha…
Takođe, na taj način se pospešuje nezdrav narcizam, jer roditelj nekritično udovoljava detetovim prohtevima i šalje mu poruku da ono sve to i zaslužuje, što uglavnom dovodi do toga da dete ne nauči da odlaže zadovoljstvo, da ulaže napore u ostvarenje ciljeva, ne oseća zahvalnost kada nešto dobije (jer veruje da mu to pripada), ali oseća bes kada ne dobije, ne razvija saosećanje s drugima – jer se roditelj ponaša kao operativni deo detetove ličnosti, te često druge posmatra kao sredstva za postizanje ličnih ciljeva, umesto kao osobe.
Takvi roditelji nesvesno decu vezuju za sebe i onemogućavaju prirodno normalno odvajanje, individuaciju i osamostaljivanje dece.
Gde je prava mera?
U poslednje vreme sa svih strana bombarduju pogrešnim porukama o tome kako su normalne razvojne frustracije onesposobljavajuće za decu, pa se dosta piše o tome da deca treba da spavaju s roditeljima, da sama odlučuju u ime cele porodice o tome kako će proticati dan… a preplašeni roditelji ispunjavaju sve te želje da ne bi isfrustrirali dete i napravili problem. To dovodi do naopakog stava da dete odlučuje o nečemu o čemu ne treba da odlučuje, a ne odlučuje o onome o čemu treba.
Da li ste helikopter roditelj?
Roditelji deci moraju da postave zdrave granice ako žele da ih osposobe za život! Moraju da ih, kako se to psihološki kaže – optimalno frustriraju! Odnosno, ne treba da im ispunjavaju svaku želju, i, naravno, treba da ih puste da pogreše. Prava mera je razumna procena dobiti i štete. Dakle, ako je šteta od neke dečje aktivnosti relativno mala, onda je iskustvo koje iz nje može da izvuče dragoceno.
Da bi dete postalo nezavisna odrasla osoba, ono mora da oseti da sme da pogreši, da sme da odbije, da sme da ne posluša, i kada pogreši, da snosi posledice koje mu je ta greška donela, da oseti razočaranje, tugu oko nekog neuspeha, da podnese poraz, svoje nesavršenosti… To je sve pelcovanje za budući život.
Izvor: Psihoterapijsketeme.rs
Da li ste upali u roditeljsku klopku zvanu “Ne želim da frustriram svoje dete”?
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.