Bruno Šimleša je pisac i sociolog, autor knjiga Škola života i Ljubavologija. Uoči tribina na temu „Ljubav i smisao života“ koje će održati u sredu, 10. aprila u 19.30 časova u Beogradu, u Kolarčevoj zadužbini (Mala sala), a u četvrtak, 11. aprila u 18 časova u Novom Sadu, u Kulturnoj stanici Eđšeg, razgovarali smo sa njim o dilemama i problemima sa kojima se savremeni roditelji i savremena porodica najčešće susreću.
Kakva je savremena porodica u odnosu na tradicionalnu?
U tradicionalnoj su obitelji uloge bile jasnije podijeljene. Znalo se koja je uloga muškaraca, a koja žena. A i očekivanja od romantičnog odnosa bila su manja, pogotovo su žene tražile osjetno manje nego što traže danas. Također, bilo je jasnije da se obitelj sastoji od roditelja i djece te naravno, očekivalo se da su roditelji u braku. Generalno, više smo pazili na formu, a manje na sadržaj.
Danas shvaćamo da je svejedno kakva je forma obitelji, jer je sadržaj osjetno važniji. Poanta obitelji nije u njezinom vanjskom izgledu. Ključno je kako obitelj izgleda iznutra – da ima dovoljno razumijevanja, međusobnog poštovanja, podrške…
S druge strane, zahtjevi i očekivanja su mnogo veća pa ima i više raspcjepkanih obitelji. Realno, neki do razvoda dođu prerano, prije nego što su pokušali riješiti probleme, a neki debelo prekasno jer su godine i godine proveli u mrtvom odnosu. Najmanji se broj ljudi razvede na vrijeme, i uz svjesnost da je to najbolji mogući ishod za sve uključene, ako već ne mogu zajedno funkcionirati.
Кoji su, po vašem iskustvu, najveći problemi koji muče roditelje danas?
Generacijski jaz dublji je nego ikada. Naravno da su se uvijek razlikovale pozicije djece i roditelja, ali danas taj jaz dodatno pojačava tehnologija i društvene mreže. Djeca razvijaju društvenost, ali i dojam o sebi, potpuno drugačije od moje generacije i mnogi roditelji imaju problema s upoznavanjem tog novog svijeta.
A realno, danas više ne možemo biti dobri roditelji ako ne razumijemo kako djeca stječu prijatelje, ali i dojam o sebi pod utjecaj društvenih medija i kriterija koje nameću mediji. Ponajviše se to osjeća u vezi djevojčica i djevojaka na koje je pritisak da izgledaju na određeni način veći nego ikada.
U čemu roditelji danas najviše greše u vaspitavanju dece?
Danas vlada epidemija prepopustljivog odgoja. Mnoge je roditelje strah djeci reći “Ne” jer se onda neće svidjeti svojoj djeci ili pak smatraju da će bilo koja granica “uništiti ljepotu njihova duha”. Ali djeci trebaju granice. Smislene, razumne, prilagođene njhovoj dobi i karakteru, ali definitivno im trebaju.
Koliko internet i društvene mreže utiču na roditeljstvo?
Iznimno mnogo. Mislim da se nitko ne može smatrati angažiranim i posvećenim roditeljem ako ne razumije kako njegovo dijete funkcionira i na društvenim mrežama. Današnja djeca su tehnološki pismena prije nego što emocionalno pismena pa doživljavaju mnoge udarce, a nemaju pojma kako se nositi s njima. I zato im je potrebna naša pomoć. Ne da ih zaštitimo od životnih udaraca jer je to ionako nemoguće, već da ih pripremimo da se nose s njima. Treba ih pripremiti na to u ovom stvarnom svijetu pa će se lakše nositi s izazovima virtualnog svijeta.
Šta mislite o imperativu savršene majke, koliko on opterećuje savremene žene?
Bez obzira na društveni napredak, u našoj se regiji i dalje očekuje da žene preuzmu glavnu brigu oko odgoja. To je možda imalo smisla za generaciju naših baka kada mnoge od njih nisu radile izvan kuće, ali danas, kada najčešće rade oba roditelja, nema apsolutno nikakvog smisla da žene doma odrađuju i drugu šihtu. Nema nikakvog smisla da zaposlene žene vode primarnu brigu o odgoju i održavanju kućanstva.
Uz to, mnogo je veći pritisak da žene budu i sjajne majke, sjajne partnerice, prijateljice, zaposlenice… I znam da se neki neće složiti, ali većinu pritiska si stvaraju same žene. Muškarci najčešće ne očekuju da žene budu super-žene. Ali one same to očekuju, kao i dio njihove okoline. One često imaju mnogo veće kriterije za sebe i samoprihvaćanje nego što im nameću muškarci oko njih. I vrijeme je da si prestanu nametati krivnju samo zato što nisu super-žene. Vidi čuda, nismo ni mi super-muškarci! I ne moramo biti da bismo živjeli smisleno i ispunjeno!
Uticaj dece na brak – na šta supružnici treba da obrate pažnju i kako se on menja kroz različite periode odrastanja dece?
Naravno da se svašta promijeni kada postanemo roditelji. Djeca ne okupiraju samo naša srca, nego i ogromnu količinu pažnje, živci se stanje, često smo i fizički i psihički iscrpljeniji, a još ako se roditelji ne slažu oko odgoja ili ako dijete ne reagira na njih, stvarno je izazovno.
A u novoj knjizi Istine i laži o ljubavi spominjem i još jedan fenomen o kojem se rijetko govori. Naime, kada postanemo roditelji, partner će nas procijenjivati i prema tome kakvi smo očevi, odnosno majke.
Ako te partnerica ne cijeni kao oca, izgubit će interes za tobom kao muškarcem. Ako muškarci ne cijene partnerice u ulozi majke, izgubit će interes za njima kao ženama. Dakle, nakon što postanemo roditelji, svoje partnere moramo osvojiti i u tim novim ulogama da bismo ih i dalje interesirali kao partneri. Mnogi to zaborave, a izuzetno je važno jer itekako utječe na partnersku dinamiku!
Kako naći pravu meru između pokazivanja ljubavi detetu i postavljanja granica?
Djeci trebaju granice, točka! Čak štoviše, naša ljubav može biti beskrajna tek ako im postavimo granice. Iako se djeci isprva neće svidjeti neke granice i naravno da će nam kratokoročno zamjeriti, to je svejedno naša uloga. Ljubav se ne pokazuje tako da im sve dopuštamo, nego tako da im osiguramo najbolje uvjete za rast i razvoj, a ako je uvijek po njihovome, sigurno će imati probleme u kasnijem životu.
Iako mislim da granice moraju biti čvrste i jasne, nikako nisam za to da djecu fizički kažnjavamo ako ih prijeđu. Uvijek postoji alternativa – smislenija, humanija i efikasnija.
Zašto moderni roditelji žele da budu „drugari“ sa svojom decom?
Zato što ne razumiju svoju ulogu. Naravno da se trebamo prijateljski ponašati prema djeci, naravno da ne bismo trebali biti njihovi neprijatelji, ali svakako nismo njihovi frendovi. Vjerujem da jedni možemo učiti od drugih, ali roditelji su ti koji određuju pravila i ritam odnosa. Naravno, to ne znači da svoje komplekse liječimo na njima jer oni nisu naša igračka, ali definitivno je prirodno da smo dominantniji.
Komunikacija sa tinejdžerima – kako zadržati dobar odnos?
Odmah da napomenem – djeca se ne promijene preko noći kad postanu tinejdžeri. Ali tada nam na naplatu dođe sve što smo radili u prvih 12 godina. Naravno da je u redu da više propituju autoritete, pa i nas, naravno da je u redu da pokušaju pronaći svoje mjesto pod suncem pa moraju nas malo odmaknuti jer im radimo preveliku sjenu, u redu je da im vršnjaci još više znače nego ranije, da se bude hormoni pa neki budu i malo neuračunljivi, ali ako smo u prvih 12 godina razvijali odnos pun međusobnog poštovanja i razumijevanja, taj period neće biti pakleni.
Pametni telefoni i kako im odoleti, kao svakodnevni izazov. Imate li neki recept za držanje ove navike pod kontrolom, naročito kada su deca u pitanju?
Naše dijete je zadnje u razredu dobilo pametni telefon, tek sada u četvrtom razredu. Htjeli smo napraviti sve što možemo da je pripremimo nositi se s ogromnom količinom komunikacije i informacija, a i činjenicom da onda mišljenje okoline postaje još važnije. Upravo zbog utjecaja društvenih mreža postoji velika opasnost da osjećaj vlastite vrijednosti bude eksternaliziran i depersonaliziran, stvaran od potpuno nepoznatih i za naš život nebitnih ljudi. Htjeli smo da malo ojača kako bismo je sigurnije pustili u tu virtualnu đunglu i možemo reći da se dobro snalazi, a i poštuje naša pravila oko korištenja svih uređaja i bivanja online. Realno, ako offline dobro obavimo posao, lakše ćemo neutralizirati sve prijetnje online svijeta.
Roditeljstvo i lične ambicije – kako da ne padnemo u iskušenje da se ostvarujemo kroz svoju decu?
Tako da ostvarimo svoje ambicije! Vrlo je jednostavno – ako se mi posvetimo življenju svojih snova, nećemo morati preko djece ostvarivati neke svoje ambicije. Ja želim da je moja kćer što samosvjesnija, samostalnija i da se razvija u skladu sa svojim potrebama, a ne mojim. Ja ću se pobrinuti za sebe i za nju, koliko god mogu, tako da se ona ne mora zamarati mojim neispunjenim snovima!
Kako se postaviti kada su školske obaveze deteta i ocene u pitanju? Imamo dve krajnosti, tzv. tigar roditeljstvo sa velikim pritiskom na dete, a sa druge strane, savete da se ne mešamo uopšte. Gde naći pravu meru?
Vjerujem da je ta granica na različitim mjestima za različitu djecu. Što se toga tiče, dosta sam opušten jer ne mislim da će joj život ovisiti o ocjenama, a ako treba naučiti da djela imaju posljedice, dobro je da to nauči sada. Tako da zna da učenje ili neučenje ima cijenu. Generalno mislim da roditelji rade preveliku frku oko ocjena jer osobno doživljavaju lošu ocjenu. Nije njihovo dijete dobilo dvojku, oni su dobili dvojku. I to im smanjuje vrijednosti u njihovim očima, a i naravno, ako je susjedovo dijete uspješnije, onda naš ego to još dramatičnije doživi.
Iskreno, nemam problema ako kćer dobije trojku iz matematike, ali imao bih problem ako dobije trojku iz suosjećanja, neprihvaćanja drugačijih… Vjerujem da su te stvari mnogo važnije od ocjena.
A u sutrašnjem svijetu ocjene će biti sve manje važne. Inteligencija, i emocionalna i klasična, prilagodljivost, brzina učenja i napredovanja, kreativnost… to će biti ključni faktori uspjeha u životu i na tome i moja supruga i ja dosta radimo jer naše školstvo očigledno ne smatra da bi trebalo poticati takve kvalitete.
(Razgovarala: Jovana Papan)
Izvor: Detinjarije.com
