Dragi moji, ko vas ubeđuje da je „demokratija“ super? Ko vas laže da je normalno da svako radi šta hoće? Ko je izmislio da se odsustvo stida zove „moja prava“?
Piše: Natalija Tomić, 17 godina
Ovaj tekst ću početi citatom:
„Prvi znak ljudske gluposti je potpuno odsustvo stida“
Frojd
Od kada znam za sebe, slušam rečenicu „To je sramota.“ Jedna je od nekoliko rečenica koje su se najčešće koristile u mom vaspitavanju. Kažem u prošlom vremenu jer je sada ne koriste osim za ponašanje drugih. Ne kažem da sam sa sedamnaest godina skroz dovaspitana, ali sam naučila da nisu „tantrumi“ već je sramota ako radim sledeće.
Ako vrištim i valjam se po podu, otimam se dok me obuvaju ili drže za ruku dok prelazimo ulicu, prosipam hranu, plačem bez razloga, lomim igračke, svađam se sa braćom, kreveljim i rugam, vređam drugu decu, zaboravljam da uradim domaći, kasnim u školu, ne poštujem učiteljicu i nastavnike, lažem, psujem, ogovaram, …
Ako uzmem u obzir Frojdovu misao došla bih do zaključka da nisam glupa. Ako nisam glupa, onda će ovaj tekst imati smisao.
Demokratija! Reč koja tako lepo zvuči. Ali nisam sigurna da tačno razumem nametanje iste. Po definiciji demokratija je politička orjentacija i znači „vladavina naroda“ odnosno da narod bira ko će biti na vlasti. Problem koji ja vidim je to što je mnogi tumače kao svoj lični način života. Oni smatraju da u demokratiji svako može da radi šta hoće. Preneću vam u nekoliko primera kako izgleda demokratija oko mene.
Zgrada od pet spratova u mirnom delu Beograda. Na svakom spratu su tri stana. Ulazna vrata stanova, nekada sva ista, vremenom su menjala boju, materijal i dizajnerski doživljaj. Sada tačno može da se proceniti finansijski status i ukus stanara. Po zidovima i liftu ispisane poruke i grafiti. Na stepenicama okorelo blato koje je neko od stanara sastrugao sa cipela. Ranom zorom, komšija sa prvog sprata, penzioner, ranoranilac, otvara ulazna vrata zgrade, luftira. Posebnim komadom drveta ih zaglavi kako ne bi lupala od promaje. Zato, svi koji kreću na posao, ukoliko nisu zatvorili prozore u svom stanu, dožive mini tajfun kada pokušaju da izađu. Sa četvrtog sprata, najvredniji komšija, prvi kreće na posao. Sinoć je stigao kasno, nije bilo mesta na parkingu, pa je auto parkirao ispred zgrade. Komšija „redar“ mu očita lekciju a ovaj mu uzvrati najsočnijim psovkama. Dobro jutro…
U toku dana, neko je na četvrtom spratu prelivao cveće, a voda pomešana sa zemljom se slivala na sprat niže, na tek raširen veš. Tinejdžer sa drugog sprata nije otišao u školu pa satima pušta preglasno muziku i trenira živce komšinici koja pokušava da uspava bebu. U zgradi živi i bivši ministar koji ne može da shvati da to više nije. Njegova žena uzgaja muškatle kojima stalno menja mesto. Kada crvenu muškatlu stavi na prozor dnevne sobe, nekome daje znak da je sama kod kuće. Deca koja se igraju na platou ispred zgrade, shvatila su i kome. Gospođa ministarka je ipak preponosna na svoju porodicu i najglasniji moralista. Ubeđena je da su svi ljubomorni na nju i plaši se da je neko ne urekne. Mama mog druga je kupila pileću nogicu i zakačila na brisač ministarkinog auta. Sazvan je kućni savet u roku od odmah, svi su obavešteni da u zgradi živi sektaš koji se bavi crnom magijom i tražila je da se ugrade kamere u prečniku od kilometar. Od svega je bilo da su joj se svi smejali mesecima.
Tačno se zna ko kada jede. Posle obroka sa terasa istresaju stoljnjake. Lete mrvice, komadi nepojedenog hleba i raznih ljuski. Ponekad poleti i prljava pelena. A lete i kese napunjene vodom, jaja i paradaj u sezoni. To se oni mlađi zabavljaju.
Popodnevni odmor narušiće trčanje dece i galama bračnog para sa četvrtog sprata. Rasprava se pretvori u psovanje i vređanje, a zatim u lupanje vratima i bacanje stolica. Pred zgradom je parkirana ekipa od nekoliko penzionera koji svaku porodicu pretresu. Muževi su nesposobni ili lopovi. Žene su lenje ili sumljivog morala. Deca su nekulturna ili debili. Ko njih sluša, misliće da u zgradi nema ni jedne normalne osobe. Onda je pravu je komšinica koja kaže „Ja ne živim u zgradi, ja živim u ludnici“.
Taman kada pomislite da je dan prošao, i da će tih nekoliko sati vladati mir, nečiji pas počne da zavija. Probudi dete koje je teškom mukom uspavano. Ori se zgrada od plača. Onaj što je prećutao za psa, neće za dete. „ Šta mu radite noćas?“ čuje se iz nekog stana. Priključe se ostali, neki grme na nesposobne roditelje a neki brane mlade roditelje. Posle par rečenica, zaborave što su se pridigli, pa jedni drugima opletu po majkama, široj i daljoj rodbini. Iz mraka su svi hrabri. Posle ponoći pa sve do jutra, stizaće bučna omladina. Neki zaborave ključ pa legnu na interfon, lupaju ulaznim vratima, ili ukućani nisu izvadili ključ iz brave što zahteva poduže zvonjenje i lupanje po vratima.
Kada svane, tu zgradu od pet spratova obasja sunce, i razotkrije neverovatan broj varijacija prozora i terasa. Kao reklama za cirkus. I kao što je svako imao svoju viziju terase, tako i za sve što treba uraditi za bolji život u zgradi, svako ima svoje mišljenje. Nekim čudom, sva mišljenja se razlikuju. Ta pojava ima nekoliko nivoa. Najviše stanara je na nivou „E baš da neću po tvom“. Na vratima zajedničke prostorije markerom napisano: „Demokratija je kada dve budale imaju veće pravo nego jedan pametan“. Niko neće da opere vrata, jer svako misli da je baš on onaj jedan pametan. Onda on sebi da pravo da bude najglasniji i najborbeniji. Sa apsolutnim odsustvom stida, što nas vraća na početak teksta, na Frojda. Eto, to je naša demokratija. Ime joj je tiranija.
Dragi moji, ko vas ubeđuje da je „demokratija“ super? Ko vas laže da je normalno da svako radi šta hoće? Ko je izmislio da se odsustvo stida zove „moja prava“? Za demokratiju je potrebno neverovatno mnogo znanja, kulture, mudrosti i samokontrole. Iskreno, nismo joj ni blizu…
Autor knjige Sedam smrtnih virusa
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: TINEJDŽERI
Iz ugla jedne tinejdžerke: Second hand muškarac
Nakon četiri godine provedene u Budimpešti, vratila sam se u rodni grad. Nedostaje mi nekoliko ljudi, jedan neugledan kineski restoran sa fenomenalnom hranom i naravno, metro. Prva dva nedostajanja su...
Zašto tinejdžeri (ne) poštuju odrasle
Počeću citatom iz pisma koje sam dobila od Ivana (18 godina): Кako su mi dosadili svi ti ljudi koji traže poštovanje samo zato što su rođeni 20 ili 40 godina...
Nikada nisam htela da budem loše dete. Samo sam htela ljubavi i topline
Odrasla sam u primernoj porodici sa svim blagostanjem. Otac mi se upokojio, a majka je još uvek živa, da joj Bog da zdravlja i još dugo da poživi. Sećajući se...
Zablude zbog kojih možete pokvariti odnos sa svojim tinejdžerom
* Adolescencija je samo jedna od loših faza kroz koje treba proći. Možemo biti skloni zatvaranju očiju dok oluja ne prođe. Kao da nemamo nikakvu drugu mogućnost sem da trpimo...
Nema komentara.