Piše: Natalija Tomić, 17 godina
Rođena sam 2004. godine. Pre nego što sam se rodila imala sam kuću, u kući svoju roze sobu, u sobi krevetac, igračke i lepe haljinice. Kada su me izveli iz porodilišta dočekala me je porodica, roditelji, brat, bake i deke. Pod jastuk su mi stavljali novac i dukate. Rodbina i porodični prijatelji su me obasipali poklonima. Proslava mog prvog rođendana i danas se prepričava. Bio je to bajkovit dan vredan jedne dive. Od kada znam za sebe svima sam veoma posebna. Jedina sam devojčica u porodici a to je ozbiljna povlastica. Braća su naučena da se prema meni ponašaju zaštitnički. Tatina sam mezimica. O mami da ne pričam. Ona čita sa mog lica i očiju. Ima senzore razvijene na moj pokret, glas, tonalitet. Ništa ne može da joj promakne. Počela sam da verujem da je vidovita.
Rasla sam pod staklenim zvonom, čuvana od tuge, brige i svih teških emocija. Moja suza je bila najteža i najkrupnija. Nisam bila bezobrazno razmažena i nisam pravila probleme. Neka pravila su se znala od početka i nikada nisu menjana. Ipak, rasla sam verujući da je moja želja zakon i da je to tako prirodno. Bila sam sigurna da mi rođenjem sve to pripada. Verovala sam da drugačije i ne može. A kako i da znam kada to nikada nije ni bilo pitanje?
Znam da će mnogi roditelji prepoznati sebe i svoju decu u mojoj priči. Posebno mlađe generacije. Ponekada će pomisliti da smo sebični ali verujte da nismo. Naučeni smo da smo najbitniji. Prihvatili smo svoju ulogu koju ste nam vi dodelili i budemo zbunjeni kada nam u trenucima vašeg premora, to prebacite. Čim ti trenuci prođu, nastavljate da nam ugađate. A mi nastavljamo da verujemo…
I ko zna do kada bih verovala da sam JA najbitnija da nisam prošlo leto čula svog dedu kako priča o svom ocu, mom pradedi. On često spominje svoje roditelje, uvek sa mnogo ljubavi i poštovanja. Tada sam prvi put čula i nešto tužno. Ali, da vas prvo upoznam sa tim delom mojih gena.
Dedin rodni dom je na jednom od vrhova Dinare. Kućica sa ognjištem, čiji se krov jednom stranom oslanja na stenu. Iznad kuće izvire reka Butižnica. Ispred kuće pogled na nebo koje se spaja sa Jadranom. Tu su odrastala deca čvrsta kao dalmatinski kamen. I danas su ti krajevi visoki, divlji i neumoljivi za život a ipak se rat uspentrao i do njih. Krajem Drugog svetskog rata deo porodice se preselio u Vojvodinu. I oni koji su ostali i oni koji su otišli nastavili su da se bore da prežive.
Deda je bio najmlađi, od petoro dece. Od svih, on se najmanje sećao rodne Bosne. I dok je sve ostale mučila nostalgija, njega je godinama mučilo drugo sećanje iz detinjstva. U vojvođanskoj kući, neobično velikoj, ognjište je zamenio drveni sto na sred sobe i oko njega stolice. Na stolu poređani limeni tanjiri a na sredini šerpa sa “purom”. Svako dete zgrabi komad pa ga umesi još jednom prstima. Lončićima zagrabe još nekuvanu “vareniku” iz kante pokrivene krpom. Bosa i polugola dečica, u košuljicama, iako mala, neće prosuti ni kap mleka. Niko ih ne juri da jedu, niko ih ne hrani, ne moli… I najmlađe dete je naučilo da će ostati gladno ako se ne izbori sa starijima za komad proje ili pite. Ali, kada prabaka stavi na sto tepsiju sa pečenim piletom, deca nisu prilazila stolu.
Njihov otac je za stolom imao svoje mesto. Seo bi, popio rakijicu i ćuteći čekao da mu žena sipa hranu. Deca su pratila njene ruke koje su sa pileta vešto odvojile ceo batak i spustile ga mužu u tanjir. On je jeo polako, u tišini. Gledao je u hranu i izgledao im je kao da ni ne zna gde se nalazi. Delovao je odsutno i nezainteresovano za decu koja su strpljivo čekala da se otac najede. Tek kada on završi obrok, deca su mogla da podele preostalo meso.
Posle sedamdeset godina, ono najmlađe dete, sada mog dedu, muči isto pitanje. Muči ga mir sa kojim je njegov otac jeo batak ni ne pogledavši u svoju decu. Sedamdeset godina se seća sa kakvom je tugom gledao u batak koji nestaje. Sedamdeset godina se pita kakav je to otac koji prvo ne nahrani svoju decu i ženu, a onda pojede ono što preostane. I sve ono dobro i lepo što su godinama imali kao otac i sin, kvari jedan batak. U duši stoji nemir. Na ljubav stavlja pitanje. I što je stariji, dedu to više muči. I baš kada su failile sekunde da se mi unučići rasplačemo zbog bataka, moj mlađi brat je mirno izgovorio:
“A da je tvoj tata umro onda svi vi ne bi imali ništa da jedete. Ni krilce…”
U toj dečijoj neisprljanoj logici bili su svi odgovori na pitanja iz prošlosti ali i istine za budućnost. Deda je zanemeo. Posle toliko godina je shvatio da je i odgovornost ljubav. Cela porodica je zavisila samo od oca, i zahvaljujući njemu sva deca su preživela teške godine, završila školu, zaposlila se i stekli su svoje porodice. Odjednom je sve postalo veoma jasno i veoma logično. Dedu je prestala da boli duša.
***
Nekada nisam razmišljala odakle mi sve što imam. Ni ta moja roze soba, ni haljinice, ni braća, ni porodica… Ko od mene pravi mezimicu, divu, najbolju… Ko me gurka kada zastajem… Ko me pridrži kada se saplićem… Čije NE me čuva… Ko me uči i kada ćuti… Nisam ja rođena posebna već me on pravi posebnom. I nije mi sve što imam dao život nego otac. A mnogo toga nije ni morao. Ako imam krov nad glavom, nisam gladna i imam šta da obujem i obučem već je sasvim dovoljno. Sve preko toga je njegova želja da me obraduje i usreći još više.
Gledam svog oca. Kaže “Ajde prvo deca da jedu” a ja se postidim. Znam da je ceo dan radio, da nije stigao da jede, a opet sve mora prvo deci. Zamolila sam ga da jedemo zajedno. Hoću da ga čuvam jer on čuva sve nas.
Autor knjige Sedam smrtnih virusa
Izvor: Detinjarije.com
Valjda