Danas, nakon mnogobrojnih studija i nagomilanih rezultata, sa sigurnošću možemo tvrditi da se jedinci zapravo ni po čemu posebno ne razlikuju od ostale dece.
Nema dokaza ni da su jedinci sebični, socijalno neprilagođeni i narcistični. Na veoma ranom uzrastu pokazuju socijalnu osetljivost, stabilni su i zreli. Istraživanje koje je poredilo društvenost učenika osnovne škole, pokazalo je da su po pitanju broja bliskih prijatelja i kvaliteta prijateljstava, jedinci slični svojim vršnjacima. Kako nemaju brata ili sestru, nemaju sa kim da dele, da se takmiče i pregoravaju, ali to ne znači da nemaju kapacitete da ostvare prijateljstva, niti da su usamljeni. Potrebno im je da stvore osećaj pripadnosti. Upravo stvaranjem bliskih prijateljskih veza kompenzuju ovaj nedostatak, a prijatelje doživljavaju kao braću ili sestre. Jedinci čine dobre i pouzdane prijatelje, jer visoko vrednuju prijateljstva.
Ipak, jedinci ne žele prijateljstvo po svaku cenu i sa bilo kim. Kako tvrdi psiholog Karl Pikard u svom tekstu za Psychology Today:
„Vole da provode vreme sami sa sobom što se pretvara u sigurnost da će ih i drugi voleti jer imaju mnogo toga pozitivnog da pruže. Najzad, otporni su na pritisak vršnjaka, nisu spremni da žrtvuju svoj lični integritet zarad društvenog pripadanja. Previše cene sebe da bi tako nešto uradili. Njihov idenitet manje zavisi od prijatelja koje imaju a više od toga kakvom osobom sami sebe smatraju.“
Ali opet, da ne bismo otišli u drugu krajnost, kao što je slučaj sa svom ostalom decom, jedinci se ne mogu strogo svrstati u jednu kategoriju, i među njima postoje normalne varijacije. Ako previše vremena provode sa odraslima umesto sa svojim vršnjacima, ili ih roditelji stavljaju na pijedestal i drže pod staklenim zvonom, mogu biti razmaženi, „starmali“, sa lošom samokontrolom.
Biti jedinac nije predispozicija za loše i negativne karakterne osobine. Od roditelja zavisi da li će im omogućiti da razviju svoje socijalne veštine i da se prilagode svetu. Na kraju, razmaženost ne zavisi od od toga da li neko ima ili nema brata ili sestru, već da li roditelji umeju da postave granice i kažu ne, ili u konstantnom strahu da ne dozvole ni jedan minut svom detetu da proživi tugu i razočarenje, bezgranično ispunjavaju sve želje i prohteve i stavljaju se u potpunosti u službu deteta.
Izvor: Psihobrlog
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.