Po ovom pitanju ne treba se orijentisati ni odveć ni jedino na uzrast. Daleko je važnije oceniti situaciju i, naravno, treba pratiti dete, procenjivati njegovu spremnost: sa čim će izaći na kraj a sa čim neće.
Mislim da saveta na temu „Kada prestati držati dete za ruku“ jednostavno nema i ne može ih ni biti kao što ne može biti ni strogo određen uzrast za to. U životu ima trenutaka kada i trinaestogodišnjeg sina treba držati za ruku. Istog onog koji je kao jednogodišnjak otevši svoju rukicu iz ruke odraslog, trčkarao po parku plašeći golubove.
Važno je i kako se ono oseća. Ako se mališa samouvereno pentra na tobogan, moguće je da mu u tom trenutku ne treba pomoć odraslog. Ali ako ne održava ravnotežu, tražeći podršku gleda gde su roditelji, pruža ruku prema ruci odraslog – obavezno mu treba prići u pomoć.
Verujte detetu. Verujte sebi. Ne odbijajte da mu pomognete ako dete traži pomoć. Jer to je potpuno drugačiji pristup vaspitanju i, s tim u vezi, različite su stvari: kada dete ne traži pomoć zato što može da se snađe samo, i kada ne traži pomoć zato što se svejedno niko neće odazvati.
Odazivati se uvek na detetovo traženje pomoći i principijelno se ne odazivati – to su dve krajnosti. Još jednom: ima raznih situacija. Važno je osećati dete da bi se shvatilo kako postupiti. Iza njegovog traženja pomoći mogu stajati kapric, lenjost pa čak i demonstriranje moći: „Biće kako ja kažem.“
A može biti i umor, nesigurnost u sebe, potreba da privuče pažnju. Šta dete zapravo hoće kada traži pomoć? Zamislite da ste vi na mestu deteta i završite rečenicu umesto njega: „Okači mi odeću…“ („… a ja idem da se igram“) ili „Okači mi odeću…“ („… danas sam baš umoran i mnogo mi se spava“).
Kada je moj sin Arsenij u dvanestoj godini slomio prst na ruci pa je dobio gips, uveče me je zamolio da mu skinem košulju. Dok je bio u stanju „oh-užas-prelom“, pomagala sam mu u svemu što je radio. Ali već za par dana dete se naviklo na činjenicu da ima prelom i da ima gips. Ispostavilo se da gips na desnoj ruci ne smeta da se samostalno jede, peru zubi, vozi bicikla, vešto upravlja kompjuterskim mišem, pa i da se igra košarka („Ali, mama, vodim levom“). Gips je međutim smetao da se radi domaći i hvataju beleške na času (za ove radnje jednostavno nije imao motivaciju). Sve u svemu, za nekoliko dana na sinovljevu molbu „Skini mi košulju“ bez imalo griže savesti moglo se ironično odgovoriti: „Videla sam danas u dvorištu kako si tim gipsom lupao po košarkaškoj lopti tako da ćeš se, cenim, i s košuljom izboriti.“
Crtež: Jelena Suvorova
Prevela: Vesna Smiljanić Rangelov
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Nema komentara.