Sigurno ste primetili da, kao što roditelji podižu decu, i deca u nekom pogledu podižu roditelje. Dok ne postanu roditelji, odrasli se često ponašaju kao deca jer imaju mnogo slobode i nisu obavezni da se brinu o nekome.
Ako roditelj želi da spreči ili ublaži nesporazume u ophođenju sa detetom, važno je da sa njim opušteno čavrlja. Onako kao što svi volimo da radimo na kafi sa prijateljima jer sa decom nije ništa drugačije. Kada saznate šta vaše dete vraduje i motiviše, a šta ga ljuti ili odbija, saznali ste koji su njegovi interesi i vrednosti.
Ponekada je za prevladavanje blokada u ophođenju roditelja i dece potrebna pomoć psihoterapeuta. Kada roditelji traže pomoć psihologa u vaspitanju svog deteta, redovno pretpostavljaju da je reč o saradnji dvoje ili troje odraslih koji će naći rešenje za dete i primeniti ga na detetu. “Ima roditelja koji smatraju da oni ne treba ništa da promene. Sve su pokušali, ali nisu proizveli željenu promenu. Dovedu dete kod terapeuta kao auto kod automehaničara, da promeni neke delove i da dete bude ‘onakvo kakvo bi trebalo da bude’. Zapravo, dete je to koje nudi rešenje koje potom primjenjujem na roditeljima”, kaže Radojka Sućeska Ligutić. “Dete psihologu pokazuje smer rada. Ono je poput kompasa i nepogrešivo će prepoznati i svojim ponašanjem ukazati na ključnu tačku u odnosima koja stvara problem ili neravnotežu.”
Terapeut radi prvo s detetom koje pokazuje kakve su promene potrebne porodici. Roditeljima valja objasniti da nisu loši roditelji, nego možda svoje najbolje namere pokušavaju da ostvare na pogrešan način. To može biti posledica neznanja, želje da isprave greške svojih roditelja ili straha da dete ne krene pogrešnim putem. Na primer, roditelj koji se nije školovao jer za to nije imao mogućnosti sa najvećom srećom će poslati dete na fakultet – a dete možda želi što pre da počne da radi. Strah i silna želja da ne ponove svoje detinjstvo otežavaju im da jasno vide sopstveno dete.
Primer sreće
Jedna od lekcija koju roditelji moraju da usvoje od dece jeste davanje primera sreće. Deca manje uvažavaju savete roditelja koji se čine nezadovoljnim svojim životom jer zaključuju da će i sama biti takva ako budu sledila roditeljski primer.
Jedan od klijenata psihologa Sućeske Ligutić bio je otac čiji je sin izbegavao da uči, iako je bio pametan, pristojan i druželjubiv. Oko sina se najviše trudio otac, ali bez uspeha, iako je bio obziran i taktičan. I sin je priznao da je njegov odnos s ocem dobar i da razume njegova nastojanja da ga privoli na učenje. Shvatao je da mu otac želi dobre ocene, upis u željenu školu i dobar posao od kog bi dobro živeo, ali mučilo ga je to što se njegov tata nikad nije smejao.
“Dete nije imalo poverenje u oca jer ga nije doživljavao srećnim. Kako da ga vodi prema sreći neko ko se ne smeje? Najjači autoritet roditelja je zadovoljstvo svojim životom. Ako deca ne vide roditelje kako povremeno uživaju u druženju ili hobijima, zaključuju da će – ako budu slušali roditelje – završiti bez osmeha”, kaže naša sagovornica. “Mudri su što to ne žele. Ali, ne znaju kako to da postignu pa onda odbijaju naš savet te rade ono što ih veseli. Njihovo ponašanje ćemo smatrati neodgovornim, lenjim ili nemarnim, ali zapravo su vrlo odgovorni prema sebi. Žele da postanu srećni odrasli.”
I tinejdžeri podstiču roditelje da budu srećniji. Neki u početku tinejdžerstva odlažu svoje sazrevanje, osećajući da bi time kod roditelja stvorili strah. Ali, faza oklevanja ne traje dugo jer osećaju da moraju da odrastu. Njihova pobuna je potraga za sopstvenim identitetom te s pravom ne žele da prate tuđu mapu, ali im roditelji trebaju u slučaju nezgoda na putu. Tinejdžerska pobuna je izazov roditelju da postane bolja osoba, da promeni neke obrasce ponašanja i razmišljanja. Uvek je reč o obrascima koji i roditelja i dete koče u punoj realizaciji njihove ličnosti i kreativnosti. Tinejdžeri uče starije teškim lekcijama, no što je teža lekcija – vrednija je pouka.
Sve u svemu, vaspitanje zahteva mnogo truda i na tom poslu nema godišnjeg odmora. Deca nas prisiljavaju da više radimo i zaradimo da bismo im pružili veću udobnost pa poneki roditelji zbog toga u zrelom dobu nastavljaju sa svojim obrazovanjem. Ali, roditelji rastu i sazrevaju zajedno sa decom koja pokreću promene i imaju neverovatnu snagu da dopru do srca svoje porodice. Nagrada za uložen trud je fantastična jer je divno naučiti dete da čita, pliva, peca, vozi bicikl, pravi kućicu za ptice… I, konačno, videti kako ono odrasta i postaje odgovoran roditelj svojoj deci.
Više o radu psihologa Radojke Sućeske Ligutić potražite na www.djecji-psiholog.com.
Ozren Podnar
Izvor: Sensa
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Ti si blistava zvezda, ali ponašanje ti je nepovoljno
Sa ciljem da se prepozna i na što bolji način razreši situacija u kojoj je, kako kaže autorka, razgovor besmislen, Štefani Štal savetuje sledeće: Nažalost, ima situacija u kojima ni...
Nema komentara.