Šta se to sad dogodilo? Šta je to i sa ovim roditeljima i sa ovom sadašnjim decom? Da li su ovi roditelji razmaženi, ili su ova deca razmažena?
Piše: Ana Mitić, arhiva Nedeljnika
Roditelji su skloni da se podsećaju i porede na to kako je bilo kad su oni bili mali, kako su više poštovali svoje roditelje pa do opštih mesta i preterivanja izraženim u rečenicama “Nisi ti mene rodio, već ja tebe” , “Ko je ovde roditelj, a ko dete”, “Ja kod mojih nisma smela da pisnem”…. Šta se to sad dogodilo? Šta je to i sa ovim roditeljima i sa ovom sadašnjim decom? Da li su ovi roditelji razmaženi, ili su ova deca razmažena?
U odnosu dece i roditelja poslednjih godina o mnogim tabu temama počelo je da se razgovara prvi put. Mnoga nova saznanja i otkrića iz dečije psihologije ponudili su roditeljima savete i uputstva kako da budu bolji kako ne bi bilo šta loše učinili svom detetu i kako bi se ono razvijalo u normalnu, zdravu i srećnu osobu.
Na tom putu, mnogi roditelji često osećaju grižu savesti pitajući se da li su dobri roditelji i šta ako su nešto loše uradili – da li će imati traume pošto sam vikao na njega; kako će se to odraziti na razvoj, šta ako sam upropastio sopstveno dete – i slična “strašna” pitanja. I kao što je put do pakla popločan najboljim namerama, tako su i mogi roditelji na putu da budu najbolji roditelji svom detetu došli u situaciju koja bi se mogla opisati rečenicom koju i sami izgovaraju: “Dete ustvari mene maltretira”.
Kako su roditelji došli do toga da se osećaju kao žrtve – kao da dete njih “zlostavlja”, a sve su učinili kao iz knjige?
Vesna Brzev Ćurčić, psiholog, stručnjak za adolescente kaže za Nedeljnik da bi izbegla reč zlostavljanje, mada, zna da se neki roditelji tako osećaju.
“Roditelj se oseća kao žrtva od početka, kada nema kraj radnog vremena, ima nebrojeno stresova na poslu, kod kuće ga sačeka dete sa željom da slaže kocke („Uh, zar baš sad”?!), često poteže rečenicu „Ja se žrtvujem zbog tebe, a ti nemaš zahvalnost”. Biti žrtva u ovom smislu je vrlo opterećujuće po dete. Nije je tražilo, a na kraju mu se ispostavlja račun. Čime da vrati? Jedino što ima je dostojanstvo, a roditelj, u svojoj nemoći, udara baš u to. To je početak svih sukoba. Ako učimo decu da nas poštuju, moramo da poštujemo njihovo dostojanstvo. U početku je maleno, kao i dete, ali raste sa uzrastom deteta. Ako ga ne poštujemo, okrenuće se protiv nas. Roditelj je zaista odgovoran za to kako svojim primerom utiče na dete. Stručnjaci se slažu u jednom: Ako postoji dete sa problemom, iza njega stoji roditelj sa problemom”, kaže ona.
O tome koliko je savremena psihologija i raznorazni saveti kako da ne naškodite svom detetu kriva za situaciju da sada deca vode glavnu reč u kući, da su roditelji iscrpljeni od ispunjavanja prohteva i povećanih potreba deteta i da su nemoćni da uspostave granice zbog čega oni postaju žrtve i osećaju se kao da ih dete “zlostavlja” a roditeljstvo “guši” i nije prijatno, ona dodaje da savremena psihologija i saveti stručnjaka nisu zakoni – oni su opšta mesta koja mogu da pomognu roditeljima da se u situaciji koja je teška, za obe strane, snađu.
“Ali, ako tražimo odgovornos, ona je pre svega u konstelaciji različitih društvenih prilika svuda u svetu, borbi za egzistenciju koja je sve surovija, prepuštanja dece savremenim tehnološkim „vaspitačima”, nemanja vremena ni za osnovne potrebe samih roditelja, sve većeg nezadovoljstva na individualnom i socijalnom planu, sve manje kompetentnih porodica i sve više disfunkcionalnih”, kaže Brzev Ćurčić i objašnjava:
“Stisnuti potrebom da obezbede egzistenciju, roditelji gube sposobnost pravljenja prioriteta, nemaju kontrolu nad vremenom, a stres ih proždire. Deca postaju „nevidljiva”. Neki roditelji maju pomoć svojih roditelja, neki plaćaju druge žene koju deca često zovu „druga mama”. Volela bih da niste bili svedoci zaista užasnog dečjeg negodovanja i besa kada majke, ne znajući šta će pre, rade nešto drugo. Deca prvo negoduju, onda plaču, pa se ljute i na kraju besne. Zaista besne. Osećanje besa ostaje. Učimo ih da se to ne sme, ali osećanjima ne može da se komanduje. Kumulativan bes je maligan. Deca onda „izmišljaju” nove zahteve, traže više, a u osnovi traže jedno: „Vidi me!”. Zbog toga ne stoji da su roditelji iscrpljeni od ispunjavanja prohteva dece, nego od posla, obaveza i nemanja vremena za to da se detetom autentično bave makar na kratko tokom dana. Da ga vide. Svest o smanjenoj roditeljskoj prisutnosti i kompetenciji kompenzuju na različite, često neadekvatne načine. Pre svega ne uspostavljanjem granica u tome šta dete sme, a šta ne sme. Upozoravam da batine nisu rešenje. Vreme, posvećenost i odgovor na uzrastu adekvatne potrebe deteta su večiti princip u vaspitanju dece. Roditeljstvo je vrlo zahtevno, odgovorno i iznad svega prijatno i lepo”, objašanjava ona šta je pravi razlog zbog kojeg se roditelji osećaju ugroženom stranom.
Psihoterapeut Zoran Milivojević koren ovog problema vidi u tome što današni roditelji, naročito oni koji žele da budu savremeni i progresivni, u velikoj meri zastupaju “ideologiju srećnog deteta”. To znači da smatraju da je sasvim dovoljno da detetu pruže ljubav, i da će ono, nekako, izrasti u odraslu, odgovornu, samostalnu i socijalizovanu osobu.
“Oni smatraju da su dobri roditelji onda kada usrećuju dete ispunjavajući mu želje i kada mu pružaju ljubav. To ih čini potpuno nepripremljene za konflikt sa detetom koje želi nešto i što za njega nije dobro ili kada ne želi da radi ono što za njega jeste dobro. I zato svaki put kada su u konfliktu sa detetom, kada je ono “nesrećno” oni počinju da misle o sebi da su loši roditelji i osećaju krivicu da će da “traumatizuju” dete. I zato popuštaju i popuštaju, tako da dete nema samodisciplinu”, objašnjava Milivojević.
Mnogi veruju, dodaje on, da su nasilna ona deca koja su imala kod kuće “model” u roditelju koji je nasilan i koji ih tuče, ali to je pojednostavljeno i pogrešno. Prema nekim stranim istraživanjima najnasilnija su upravo razmažena deca koja prosto “podivljaju” kada neko odbija da učini ono što oni žele.
“I to je problem ovih popustljivih roditelja koji ugađaju detetu i kojima je simpatično što je ono “jakog karaktera” i “jake volje”, ali im to presedne onda kada ono malo izraste i ojača, pa sa 12 godina juri mamu oko stola sa nožem u ruci”, upozorava psihoterapeut moguće posledice ovakvog načina vaspitanja.
I šta sad da rade da se to promeni – jer složiće se i stručnjaci – situacija kad dete “zlostavalja” roditelje nije dobro ni za dete i šteti i njegovom razvoju.
Roditelji su skloni da se podsećaju i porede na to kako je bilo kad su oni bili mali, kako su više poštovali svoje roditelje pa do opštih mesta i preterivanja izraženim u rečenicama “Nisi ti mene rodio, već ja tebe” , “Ko je ovde roditelj, a ko dete”, “Ja kod mojih nisma smela da pisnem”…. Šta se to sad dogodilo? Šta je to i sa ovim roditeljima i sa ovom sadašnjim decom? Da li su ovi roditelji razmaženi, ili su ova deca razmažena?
Svako vreme je imalo i ima svoje principe, sisteme vrednosti, pa i konzervativizam, kaže Vesna Brzev Ćurčić.
“Svako od nas je ježio od rečenica koje navodite, pa ih je opet svako od nas izgovarao. Zna se ko je koga rodio, ali postoji mala razlika. Deca se rađaju u našim porodicama našom voljom. Nisu nas birala. Uvek je bio razmažene dece, one što poplave od besa pred izlogom sa igračkama jer nemaju stotu igračku određenog tipa. Popuštanje zbog osećanja krivice usled manjka vremena i pažnje je potkrepljenje za ovakva ponašanja. Od „plavetnila” ispred izloga do „Ti ćeš da mi kažem da ne mogu napolje” je pola koraka. Deci mi dozvoljavamo da se bahato ponašaju u sopstvenim kućama, a vaspitavamo ih u parku pred drugom decom, u kafiću ili poseti. Izlažemo ih stidu. A ko ih je puštao da se deru, čak i udare? Mi sad govorimo o vidljivim načinima na koje dete „uzvraća udarac”. Postoje mnogo malignija jer su nevidljiva. Nemi otpori učenju, zabijanje glave u internet i sve opasnosti koje sobom nosi, socijalna izolacija, preterano poslušno dete. Na ovo roditelji manje reaguju jer nije bučno, ali je poruka jasna. Često su ovo znaci koji više upozoravaju na opasnost od bahatosti adolescenata”.
Zato bi odnos roditelja i deteta bi trebalo da bude hijerarhijski odnos, bar u onim glavnim situacijama, u kojima je odrasli koji ima informacije, ume da rasuđuje i zna šta je dobro a šta je loše za dete, u ulozi nadređenog, a dete u ulozi podređenog, kaže Milivojević: “Ali ovaj odnos nadređeni-podređeni se pravi tako što se roditelj postavlja kao autoritet i ulazi u konflikt sa detetom onda kada je to potrebno. Naravno on treba da bude izvor ljubavi, ali i autoriteta. S druge strane dete želi da sebi potčini roditelja, da ga natera da mu ispunjava želje. Drugim rečima postoji jedna vrsta “borbe za vlast” u odnosu roditelja i deteta i u toj borbi roditelj je taj koji treba da prevlada”.
Milivojević dodaje i to da roditelji o kojima govorimo izbegavaju konflikt sa detetom.
“Puštaju ga da ono vlada, a onda iz pozicije žrtve kukaju kako je bilo obrnuto u njihovom detinjstvu, valjda kako bi dete shvatilo kako su oni super roditelji i kako bi samo odlučilo da im se podredi, što detetu, naravno, ne pada na pamet”.
Na kraju – kako promeniti situaciju kada se roditelj oseća kao žrtva svog sopstvenog deteta?
Ono što je detetu potrebno od roditelja jeste da on bude izvor ljubavi, ali i discipline. Kroz ljubav dete izgrađuje pozitivnu sliku o sebi, stiče osećaj da je vredno ljudsko biće, a kroz disciplinovanje, kroz NE SMEŠ, MORAŠ i kroz kažnjavanje kada dete odbija da posluša, nastaje kod deteta samodisciplina. Nije dobro disciplinovati bez pokazivanja ljubavi, niti je dobro pokazivati ljubav bez disciplinovanja, pojašnjava Milivojević.
“A to jednostavno mora ići kroz konflikt. Ono što ja vidim kao greh popularne psihologije koja provejava kroz ženekse časopise jesete da se roditejlima nabija osćanje krivice ako uđu u konflikt sa detetom ako ne uspeju da mu lepo i razumno objasne da promeni ponašanje. Zato je sve više nemoćnih roditelja, a njihova, inače veoma voljena deca neće izrasti u funkcionalne odrasle osobe koje prihvataju odgovornost i koje su samostalne, upravo zato što nemaju ni samodisciplinu ni radne navike. To su deca sa veoma pozitivnom, naduvanom slikom o sebi, koju ne mogu da opravdaju stvarnim uspesima, koja su neuspešna i frustrirana, i koja zbog toga ne žele da odrastu. I to je tragedija da upravo ovi roditelji koji su pokazivali ljbubav, koji su se toliko žrtvovali dobiju tako loš rezultat vaspitanja”.
Izvor: Nedeljnik
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Ti si blistava zvezda, ali ponašanje ti je nepovoljno
Sa ciljem da se prepozna i na što bolji način razreši situacija u kojoj je, kako kaže autorka, razgovor besmislen, Štefani Štal savetuje sledeće: Nažalost, ima situacija u kojima ni...
VERBATORIA NOVI SAD – mesto gde upoznajemo sebe, otkrivamo urođene talente i postajemo krojači svoje sreće!
Svaka donešena odluka je deo životnog iskustva. Lepog ili manje lepog, ali svakako korisnog. Ono što više izaziva nelagodu jeste neizvesnost pre nego što saznaš da li je odabir bio...
Nema komentara.