Na ovaj način nije bilo vikanja, vređanja ali je dečko naučio da svoje svari vrednuje i čuva i da je “teško” doći do novca.
Moj stariji sin je izgubio kapu u školi. Ok, desilo se. Kupili smo novu. Ubrzo je i tu kapu izgubio. Onda sam razmislila i shvatila da ako mu kupim i treću kapu, on je neće ceniti i olako je opet izgubiti. Ako ga kaznim, kazna će proći i opet ništa. Da ga pošaljem napolje bez kape, suviše je surovo. E onda sam se setila da on mora osetiti posledicu. Dogovorili smo se da on plati kapu. Ali kako kad on nema para? Tako što mu baba i deda povremeno daju za džeparac da kupi grickalice, čokoladice, sličice,…E te pare će on lepo da daje dok ne isplati kapu a za užinu neće kupovati peciva u pekari već će od kuće nositi sendvič. Na ovaj način je on snosio odgovornost a niko ga nije omalovažavao.
Na ovaj način nije bilo vikanja, vređanja ali je dečko naučio da svoje svari vrednuje i čuva i da je “teško” doći do novca. Nadam se da je ova moja priča nekome pomogla da shvati da su deca divna stvorenja i da uvek postoji neki drugi način sem najlakšeg, vikanja, udaranja i vređanja.
Ljubite i grlite vašu decu!
Izvor: http://maminaskolica.blogspot.rs/
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Što manje igračaka – to više igranja
Sa ciljem da se deca što lepše zabave, da se lepo zaigraju i da im bude zanimljivo, roditelji neretko "zatrpavaju" decu igračkama. Novim, drugačijim, do tada neviđenim. Kada se negde...
5 zastarelih mitova o roditeljstvu – u koje se još uvek veruje
Savremeno doba donelo je mnoge promene i na planu roditeljstva - više se i otvorenije razgovara baš o tim teškim delovima roditeljstva koji nas okupiraju i sve je više korisnih...
Sindrom dobrog deteta: Podređivanje i samožrtvovanje
To su dobra deca. Dobra deca nemaju probleme koji su odmah uočljivi. Odrasli obično pretpostavljaju da je sve u redu kada su u pitanju dobra deca. Oni, zapravo, nisu predmet...
I…sta je tu novo i “veliko otkrice” u metodologiji vaspitavanja dece- moraju da postoje licna odricanja kao posledica sopstvene odgovornosti, sasvim razumljivo i odvajkada u primeni. Zaista biste morali voditi racuna u kojoj meri objavljujete nesto sto je ocekivano, ocigledno, vrlo svakidasnje. I jos nesto- posto autorka u gotovo polovini teksta uci citaoce sta su i kakva su deca i koja je njihova priroda, a sve za njihovu dobrobit, kao i dobrobit i srecu cele porodice pa i drustva, svakako (sa tim se slazem, naravno), trebalo bi da pravilo bude da dete nosi svezi i, zasigurno, zdraviji sendvic od kuce, nego da kupuje “smece”iz pekare, a ne obrnuto- sendvic kao “kazna”.
Kao autor ovog teksta imam potrebu da nešto razjasnim. Kao prvo hvala sajtu “Detinjarije” što su ga podelili. :) Kao drugo, nešto što mi smatramo da je očekivano i očigledno i nije baš tako. U svom okruženju sam videla mnogo primera gde roditelji ne razmišljaju na ovaj način, nego kupuju i kupuju do iznemoglosti a decu baš briga. Smatram da je tekst mnogima koristan, bar sam ga ja pisala s tom namerom. Što se tiče pekare, nisam pristalica radikalnih mera. Iz tog razloga, a i znajući da je sve zabranjeno najslađe, nisam deci branila niti pekaru niti čokoladu i slično. Trudim se da decu hranim zdravo a opet stariji sin će pre poleteti na pekaru ili tako neko testo a mlađi na salatu. No da ne odem od onog što želim poručiti. Poenta “kaznenog sendviča” nije da sendvič bude kazna a pekarski proizvod nagrada već pošto više voli da kupi užinu jer i drugari kupuju pa je to in, on je dobio sendvič. Inače dozvolim dva puta nedeljno da se kupuje užina a tri puta nosi od kuće. U krajnjoj liniji svi mi idemo u pekaru,makar po hleb. Sve što radiklano branimo deci, oni još više žude za tim i čim se dokopaju džeparca otići će u pekaru. Moramo biti dobri pedagozi i diplomate sa decom i sve je ok. 🙂