Egoizam je procvetao u meni. Htela sam svoj stari život nazad. Htela sam da budem slobodna. Htela sam da izgledam kao pre porođaja, želela sam da spavam celu noć, htela sam da ne zavisim od njegovih hirova. Htela sam da on spava bez mene, a ja da obavljam svoje stvari. Nisam bila spremna da promenim svoj način života, bilo mi je teško da sedim na jednom mestu i budem vezana za dete
Piše: Olga Valjajeva
U trenutku pisanja ove knjige, imam troje dece. Možda će ih do kraja pisanja biti više. Ipak, to suštinski ne menja stvar. Želim da vam ispričam kako se u meni rađala i rađa – mama. Čitajući moje članke, možda biste mogli pomisliti da sam savršena ili da je to oduvek bilo tako. Ali to nije tačno.
Naš stariji sin rođen je kad mi je bilo 24 godine. Dok sam još bila trudna, pravila sam planove o tome kako ću ga dati dadilji na šest meseci, a zatim u jaslice sa godinu dana. Nikako nisam želela da budem žena koja ostaje kod kuće, niti da se umaram od kućnih poslova. Sudbina domaćice me plašila, uvek sam se smejala takvim ženama, smatrajući ih glupima i ograničenima. Htela sam da budem bilo šta, ali ne domaćica koja sedi kod kuće.
Bila sam ispunjena iluzijama da to nije teško, da neće plakati noću, da će se sve nekako samo rešiti. Nisam imala iskustva u brizi o maloj deci. Najmlađa deca koju sam ikada videla imala su godinu dana. Kada se Danja rodio, plašila sam se da ga uzmem u naručje u prvim danima. Moj muž ga je presvlačio, nosio ga. Sećam se svog straha u porodilištu kada se noću beba ukakila. Nisam znala šta da radim. Otrčala sam po sestru, ona je sve obavila, ali me je pogledala kao da sam nenormalna.
Sve sam morala da naučim. Da menjam pelene, oblačim, hranim. Sve je bilo previše novo – i previše teško. Egoizam je procvetao u meni. Htela sam svoj stari život nazad. Htela sam da budem slobodna. Htela sam da izgledam kao pre porođaja, želela sam da spavam celu noć, htela sam da ne zavisim od njegovih hirova. Htela sam da on spava bez mene, a ja da obavljam svoje stvari. I stvarno bi bilo idealno da spava što više. Nisam bila spremna da promenim svoj način života, bilo mi je teško da sedim na jednom mestu i budem vezana za dete.
Dete je sve to osećalo, pa je zato danju spavalo samo na meni ili sa mnom. Čim bih ustala, počelo bi da plače. Uveče bi se uspavljivalo dugo i teško. Imalo je puno hirova. A mene je sve to nerviralo. Osećala sam veliku ljubav prema njemu, naročito dok je spavao ili kad bi se tek probudio. Ali tokom dana češće sam osećala ljutnju. Ko je on da mi naređuje i nameće svoje uslove?
Trudila sam se da sve radim kako treba, a njemu nije bilo stalo do mojih pravila. Nije hteo da jede tikvice koje je trebalo da jede. Nije želeo nošu. Nije želeo da šeta, posebno zimi. Nije hteo da spava koliko je trebalo. Nije hteo da spava sam, u svom krevetu.
Sada shvatam da je samo želeo svoju mamu. I to je to. Trebala sam mu samo ja, a ja nisam bila spremna da se predam. Bila sam jako umorna, iako bi sve moglo biti jednostavnije. Ako bih spavala s njim, oboje bismo se naspavali. Ako bih ležala s njim umesto da trčim kao luda, oboje bismo se osećali udobno. Ako ga ne bih nosila po hladnoći, štedela bih energiju na skidanju i oblačenju, ili da sam barem šetala s njim u nosiljci, sve bi bilo drugačije u pogledu mobilnosti.
Stidim se da priznam da su me njegovi hirovi nervirali, rano ustajanje, kolike, zubi, bolesti. Osećala sam tugu, ali sam sebe sam sažaljevala mnogo više nego njega. Nisam bila majka. Bila sam žena s detetom. To je velika razlika. A jesam li uopšte bila žena?
Moja nespremnost za promene dovodila je do pogoršanja situacije na svim frontovima. I sa zdravljem – stalno smo bili bolesni i dete i ja. I u odnosima – gotovo smo se razveli, čak sam otišla s detetom majci na nedelju dana i nameravala da završim s tim. I finansijama – živeli smo u neizvesnosti šta donosi sutra.
Nakon selidbe u Sankt Peterburg, kada je sinu bilo gotovo godinu i po dana, uzeli smo dadilju. Prvo na nekoliko sati. Ujutro je šetala s njim, a zatim dolazila kući – hranila ga i uspavljivala. Tada sam radila van kuće i vraćala sam se već uspavanom detetu. Postalo mi je malo lakše. Iskreno rečeno, mnogo lakše. I postepeno sam počela da vraćam svoj život. Toliko, da sam odlučila ponovno da se zaposlim puno radno vreme.
Nisam uopšte viđala svoje dete. Ujutro bih ga brzo predavala dadilji, vraćala bih se oko šest sati, uzimala ga i uspavljivala. Prvo sam bila opijena slobodom. U podne bih išla gde god želim. Ponovno sam nosila štikle. Ponovno nisam bila zavisna o bilo kome. Ali unutar mene se nešto kolebalo.
Dete je skoro svako veče ležalo na meni i nije želelo da zaspi, a ujutro je plakalo kad sam odlazila. Nisam ga uopšte viđala. Ali što je još strašnije, prestala sam da ga osećam. Moja osjećanja prema njemu nisu postala dublja i jača. Naprotiv. Počeli smo da se udaljavamo jedno od drugog.
Nisam prošla ispit majčinstva. Kada sam se dala otkaz nakon tri meseca i ostala ponovo sama sa njim, bila sam užasnuta. Užasnuta činjenicom da ga uopšte ne poznajem. Njegove nove navike u ishrani – odbijao je da jede ono što je jeo ranije. Njegove navike na ulici, omiljene ogračke, crtane filmove. Imao je godinu i po, ali bio je za mene potpuni stranac.
Počeli smo da se ponovo upoznajemo. Iskreno, to mi je bilo jako izazovno. Veoma teško mi je padalo. Tada nisam shvatala da dete ima neke specifičnosti koje treba uzeti u obzir. Činilo mi se da jednostavno želi da me dovede do ludila. Histerije, hirovi. Je li ovo kriza druge godine? Posledica mog rada i razdvojenosti od mene? Posebnost njegove psihe?
Transformacija je bila duga i teška. Sa tri godine saznali smo o njegovim posebnim potrebama na koje ranije nismo obraćali pažnju. Ne znajući kako deca treba da se razvijaju, nisam mogla da vidim i primetim takve stvari. Nemajući iskustva, mnoge stvari sam pripisivala dečijim hirovima.
Svesna promena koja se događaju sa detetom, morala sam da se prilagodim. To nije bilo lako. Ali učila sam kako da ga osetim, slušam i razumem. Čak sam i odlazila kod psihologa, ali to nije mnogo pomoglo. Ali kada sam počela da čitam literaturu, uspela sam da shvatim razloge onoga što se događalo. Uvidela sam svoju sebičnost, svoje majčinske greške i promašaje. I najvažnije, prihvatila sam da je majčinstvo takođe posao. Poseban posao, podjednako važan i složen kao i svaki drugi.
Onda se rodio naš drugi sin, i mnogo toga sam ponovno proživela. Ponavljala sam prvi razred – opet sam ludela zbog besanih noći, iako u manjoj meri. Ponovo sam postala manje mobilna, jer sa četvorogodišnjim detetom ipak možete mnogo toga učiniti, čak i ako je dete sa posebnim potrebama. Ali sam se podsećala da je majčinstvo posao. Moj najveći podvig je postao to što se nisam trudila da pobegnem. Ni od sebe, ni od dece. Mnogo nam je pomogla sling marama, dete je spavalo na meni dok sam crtala sa starijim ili nešto radila. Trudila sam se da pronađem u majčinstvu ono što će mi se svideti. Takođe sam se trudila da svoj svakodnevni život obogatim raznovrsnim iskustvima. Kada je imao tri meseca, otišli smo na more i proveli tamo skoro celo leto. Tamo je bilo lakše podnositi prve zube i probleme sa stomakom. Mnogo smo zajedno šetali, on je sedeo u sling-u, a stariji je trčao oko nas. To su i dalje moja najlepša sećanja, jer sam mogla da osetim sebe na drugačiji način. Uspela sam da pronađem niti majčinskog sreće.
Počela sam sebi da dozvoljavam više, na primer, često sam spavala s njim tokom dana, tražila sam pomoć od supruga, a zatim sam počela da idem na jogu u blizini kuće rano ujutro, pre nego što suprug ode na posao. Drugim rečima, pomirila sam se s okvirom koji mi je majčinstvo postavljalo. I počela sam da tražim slobodu unutar sebe. Bilo je mnogo slobode.
Stekla sam prijatelje s kojima sam mogla da se družim kod mene ili u obližnjem kafiću. Tokom dnevne dremke, počela sam da radim ono što mi se uvek sviđalo – da pišem. Slušala sam predavanja, počela sam da se molim, postupno je naš život postao nomadski. Postepeno sam počela da uživam u tome što sam mama. Shvatila sam da više nisam ista mlada devojka koja se udala. Da nisam ista uspešna i poslovna žena koju su mnogi navikli da vide u meni. Da imam drugačije interese i hobije. Prestala sam da tražim svoj prethodni život u svemu, jer sam osetila da me sve to, što me je ranije činilo srećnom – sada više ne čini.
Moji ukusi su se mnogo promenili. U hrani, u komunikaciji, u aktivnostima. Čak su se i moji interesi transformisali, a mnoge stvari koje sam volela sada mi više nisu bitne. Ponovno sam se upoznavala sa sobom. Polako, korak po korak. Sa decom. Pored njih.
Pomirila sam se. To je verovatno najvažniji osećaj, pomirila sam se sa činjenicom da život više nikada neće biti isti. Da ću zauvek biti majka, bez obzira na to koliko se trudila da izbegnem svoju decu. Prihvatila sam to kao činjenicu. Dozvolila. Priznala. I opustila se. Odmah mi je postalo lakše.
Ranije sam se bojala da postanem mama koja ostaje kod kuće. Da vodim razgovore o pelenama, kuvam i vezem čarape. Ok, čarape nisam naučila da vezem. I ne pridružujem se grupama za mlade mame koje se bave ručnim radovima. Ali da, deca su postala deo mog života. Veliki. Posebni. Za neke sa strane sam “domaćica”. Ali u mom svetu, ja sam kućna vila, i ne manje. Ja sam princeza svojih hrabrih vitezova. Ja sam gospodar malih patuljaka. Ja sam pravi vođa u muškom društvu. I najvažnije – ja sam mama.
Kada se rodio naš treći sin, mnogo toga je išlo jednostavnije. Skoro odmah je spavao noću, nije bilo potrebe da ga nunam i uspavljujem. Ponekad je mogao da zaspi sam. Što me je vrlo iznenadilo. Skoro nikad nije imao grčeve, bilo je lakše kada su mu nicali zubi. Ali najvažnije je to što sam se prema njemu odnosila sasvim različito. Više nisam jurila vreme, nisam ga usmeravala prema standardima, nisam se trudila da se odvojim od njega. Ja uživam – i još uvek uživam – u njegovom odrastanju. I ja rastem sa njim. Zajedno sa svima njima. Naučila sam da radim ono što volim, bez odvajanja od dece. Zajedno sa njima. Pronašla sam načine da odem u salon lepote i napišem knjigu. To nije bilo tako teško.
Još uvek se ponekad nerviram. Na primer, kada im se spavanje noću ne poklopi nakon promene vremenskih zona. Ili kada mi mlađi uzme kašiku kako bi samostalno jeo kašu. Ili kada mi unište važne stvari. Ili kad se svađaju oko igračaka. Ali postoji razlika. Sada, ta nervoza je trenutna reakcija. A ne konstantna pozadina mog života. Majčinstvo je prestalo da bude teret za mene. Nekada sam govorila da “dete troši svaki trenutak mog vremena”, a sada sam spremna da mu pružim sve što mu treba. Preostaje mi samo nekoliko sati tišine uveče, kada mogu biti sama sa svojim mislima. I to mi je više nego dovoljno.
Još uvek nisam savršena majka. Još uvek moram da priznajem svoje greške i da se izvinjavam deci za svoje reakcije. Još uvek mi je ponekad teško da radim ono što je potrebno i važno. Daleko sam od idealnog modela i ikone majčinstva.
Ali, unutar sebe, našla sam tu nit koja me vodi ka Bogu preko moje dece. Otkrila sam mogućnosti u majčinstvu, a ne ograničenja. Slobodu, a ne zatvor. Transformaciju, a ne ispit. Sreću, a ne rutinu.
Naučila sam da razumem decu, da ih slušam, da vidim njihove potrebe. Naučila sam da ih prihvatam sa svim njihovim osobinama. Naučila sam da ih volim takve kakvi jesu. Naučila sam da živim s njima. Pored njih. I ostanem srećna. Moja deca su me naučila svemu ovome. I nadam se da će me naučiti još mnogo čemu.
Prevedeno sa: Valyaeva.ru
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMA
Majčinstvo u 20/30/40-im: Branislava Teofilović
O meni... Ja sam ostvarena žena, srećno udata supruga i majka dve divne devojčice. Framaceut sam, doktor medicinskih nauka i specijalista nutricionizma. Iza mene su 3 diplome, preko 10 godina...
Čuvena drevna japanska veština Jasamasam – jedina pomoć koja je potrebna savremenim mamama
Savremeno doba vreme je koje se samo ubrzava i svi već znamo da živimo prebrzo, da je tempo života nemoguć i da uvek nešto mora da zbog toga ispašta. Koliko...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Slađana Pejaković
O meni Moje ime je Slađana Pejaković, imam 40 godina, majka sam 2 devojčice, od 15 i 9 godina, supruga Nemanji već 16 godina, po profesiji lekar specijacijalista interne medicine,...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Srna Božić
O MENI Imam 32 godine i lekar sam po struci. Trenutno sam na drugoj godini specijalizacije, na Klinici za kožno-venerične bolesti Kliničkog centra Vojvodine. Pored toga, zaposlena sam u privatnoj...
Nema komentara.