Roditelji, budite sa svojom decom, budite uz njih da im se nešto ne dogodi, ali dečje razmirice ostavite deci.

Ovaj primer male dečje svađe koja je započela i završila se, tu je decu naučila mnogo više od svih onih situacija u kojima su te mini sukobe rešavali roditelji. A rešavaju ih, jer ko god je nekoliko dana proveo u parku s decom, svojom i tuđom, zna da se ovakve situacije događaju redovno. Ako jedan roditelj pusti da deca sama reše konflikt, obavezno je tu onda drugi roditelj koji je već unezveren – ko će sada rešiti sukob. Ko je kriv, ko nije kriv, ko je kome, zašto i slično. To je problem koji se događa svakodnevno, a dolaskom proleća i toplijih dana biće toga i češće.
Zašto? Zato što roditelji misle da su odgovorni za svako izgovoreno slovo svog deteta, pa samim time misle da je i onaj roditelj isto tako odgovoran za svoje dete, odnosno trebalo bi da bude – i tako svaki dečji sukob završava roditeljskom intervencijom. A upravo su roditelji često najviše krivi za većinu dečjih problema.
Iz ovog je primera kristalno jasno da su deca sposobna da reše svoj sukob, da kod njih nema ni mržnje ni osvete, da su čak i u sukobu spremni da pokažu empatiju i simpatiju. Dete ne može da shvati zašto je važno da se svi igraju zajedno, samo zato što je to neki roditelj “naredio”. Oni moraju sami dauvide čari takve igre i zajedništva, a to će shvatiti tek kroz igru, kroz druženje, kroz društvo i to ne danas ni sutra već tokom celog svog detinjstva. Kada bi od najranijih nogu znali kako da se igraju s vršnjacima bez te stalne roditeljske intervencije, u igri van kuće gde mogu da se sakriju od roditeljskih zaključaka i zapravo – torture, znali bi da reše i sopstvene sukobe.
U kakvom mi to svetu danas živimo?!
Puške u ruke
Spremni smo da okrivimo sve i svakoga jer naša deca ne znaju više normalno da se igraju, a zapravo ako realno pogledamo – mi (roditelji) smo ti koji kontrolišemo svaki aspekt njihove igre.
Ako se napolju posvađaju, intervenišemo rečnikom odraslih.
Ako je napolju hladno, mi im organizujemo druženje s prijateljima, uz naše prisustvo, a vrlo često i naše ideje čega bi deca mogla da se igraju.
Deci tako ostaje jako malo vremena i jako malo prostora da uopše razviju svoju dečju igru. Za to što su se izgubile mnoge tradicionalne igre, takođe možemo delimično zahvaliti roditeljima. Mi smo ti koji deci nismo preneli tu tradiciju, mi smo ti koji stalno pokušavamo da im nametnemo koje su igre dobre (sigurne), a koje to nisu, a čak i kada je reč o najbanalnijoj igri – između dve vatre – i od toga smo uspeli napraviti fijasko jer je – kao “nebezbedna”.
Umesto nekada bezbrižnog igranja fudbala, tenisa – danas imaju vreme za takve igre jedino u terminima za treninge na koje ih organizovano odvode i dovode, a jedini smisao takve igre je takmičenje, ocenjivanje, pobeda. Gde je nestala igra?
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Očekujte poštovanje svog deteta u svim uzrastima
Većina roditelja očekuje da će njihovo dete ponekad dovoditi u pitanje njihov autoritet. Da biste sveli na minimum, morate zaslužiti poštovanje. Bez obzira na godine svog deteta, morate biti spremni...
Deci u nižim razredima novac u školi nije potreban – nemojte im ga davati
Deca nižih razreda se još uvek razvijaju i uče kako da donose odluke. Oni još uvek nisu sposobni da racionalno donose odluke o tome šta je zdravo kupiti i jesti....
Mi ulazimo u odnose pomažući jedni drugima da preživimo svoje dečje rane
Oni nerviraju. Oni svaku mrlju prebacuju drugima. Oni ne podnose ni trunčicu neadekvatnosti. Uvek su drugi krivi, a ne oni. Drugi greše, a ne oni. Moraju uvek da budu "...
Pet lekcija koje možete naučiti od roditelja veoma uspešne dece
Dobro je poznato da stil roditeljstva ima veliki uticaj na decu. Kad god vidimo uspešno dete, kažemo da je verovatno blagosloveno dobrim roditeljima i stabilnim domom. Koje su to stvari...
Nema komentara.