Piše: Ljubinka Boba Nedić
Ovaj tekst pišem u znak podrške svim divnim učiteljicama i učiteljima koji svoj posao rade predano, uz mnogo ljubavi, često daleko iznad granica na koje ih profesija obavezuje. Pišem ga i u znak osude onih koji svoj nerad kamufliraju šlihtanjem direktorima, dok svoje mesto ne čuvaju dobrim rezultatima rada, već podmetanjem noge onima koji rade bolje od njih. I kao apel roditeljima budućih prvaka da, ako već biraju kod koga će im deca ići, pokušaju da dobiju informacije od roditelja sadašnjih đaka i ni od koga drugog.
I na kraju, pišem ga i kao opomenu direktorima koji muljaju, ponašaju se kao da su gazde Jure, a ne direktori škola, koji se ne bave svojim poslom, ali su uspešni u bavljenju najnižim, i po prosvetu ponižavajućim i sumnjivim radnjama. Bolje bi im bilo da vode računa o kvalitetu nastave i da im jedino to bude sveto.
„Ovaj tekst pišem u znak osude onih koji svoj nerad kamufliraju šlihtanjem direktorima, dok svoje mesto ne čuvaju dobrim rezultatima rada, već podmetanjem noge onima koji rade bolje od njih.“
Prvo želim da kažem da duboko verujem u to da su učitelji najvažniji deo prosvete. Važniji su od predmetnih nastavnika u osnovnoj i srednjoj školi. Učitelj je taj koji formira učenika. On od deteta pravi đaka. Ne samo da ga opismenjava, već radi sa njim na stvaranju radnih navika, razvijanju odnosa prema učenju, radoznalosti, znanju. Uči ga da postavlja pitanja, da razmišlja. Vaspitava ga mnogo više od svih nas ostalih u obrazovnom procesu. Zato mislim da je njihov posao najodgovorniji i najteži. Ne bih imala ništa protiv da im i plata bude veća od naše.
S obzirom na odgovornost koju ovaj poziv nosi, u idealnom svetu bi učiteljske fakultete upisivali najbolji đaci i najbolji ljudi. To nije poziv za koji je dovoljan fakultet. To je poziv za koji treba da budeš čovek dostojan toga da deci budeš uzor, a bićeš im, kakav god da si učitelj, jer dete obično ne upozna druge učitelje. Poznaje samo svog.
„U idealnom svetu bi učiteljske fakultete upisivali najbolji đaci i najbolji ljudi. To nije poziv za koji je dovoljan fakultet. To je poziv za koji treba da budeš čovek dostojan toga da deci budeš uzor.“
Pad nataliteta i ekonomska migracija doveli su do toga da se u mnogim školama kako znaju i umeju dovijaju da imaju dovoljno prvaka za formiranje odeljenja. Nekada sam mislila da se to dovijanje sastoji u dobrom marketingu, koji predvode direktor škole, stručna služba i učitelji koji se spremaju da od septembra dobiju novu generaciju. Mislila sam da se dovijanje sastoji iz odlazaka u vrtiće, sastanaka sa roditeljima predškolaca, dana otvorenih vrata kada predškolci mogu da se upoznaju sa budućom školom. Mislila sam da učitelji divno sarađuju na tom poslu, dok se podrška rukovodstva škole podrazumeva.
Klasična idealizovana slika škole.
Naivna, priznajem.
U međuvremenu sam saznala da postoje fiktivni učenici, koji se upisuju u prvi razred bez kompletne dokumentacije, koji nikada ne postanu stvarni učenici tih škola. Saznala sam i da se sa isturenim odeljenjima manipuliše na sve raspoložive načine. Đaci tih odeljenja se upisuju i u matične škole, fingira se broj upisanih da bi se zadržao broj odeljenja i sačuvala radna mesta.