“Hteli mi to ili ne, i ono što nam se u ocu ili majci najmanje sviđa – boravi u nama. I što se više trudili da te nemile osobine i obrasce ponašanja potisnemo i odbacimo, oni sve više i snažnije izbijaju na površinu u nama samima.”
Ako ne volim tvoga oca i tvoju majku, znači da zapravo ne volim ni tebe. Ako imaš otpor prema mojoj majci ili mome ocu, on će se pretvoriti u prepreku na putu ka ostvarenju naše ljubavi. Iz velike ljubavi partneri su spremni da se udruže i zajedno se uzdignu protiv svojih roditelja, prekinu kontakt s njima. To je, nakratko, ponekad i neizbežno da bi prevazišli i prerasli okvire i granice svoje porodične savesti. Često se na zeta ili snaju gleda kao na izvor opasnosti, zato se roditelji ponekad protive i ne mogu da prihvate partnera svoga deteta, što je sasvim normalna dinamika porodične savesti. Da bi se prevazišle granice porodične savesti, neophodno je odvojiti se nakratko od roditelja i otvoriti se ljubavi s voljenom osobom. To ne znači prekinuti nîti veze s roditeljima, one se nikad ne mogu prekinuti. U tim trenucima veoma je bitno s ljubavlju gledati na njene/njegove roditelje i reći voljenoj osobi: „Volim te. Volim tvoga oca u tebi, takvog kakav jeste, i volim tvoju majku u tebi, takvu kakva jeste.“ Nije dovoljno samo poštovati oca i majku voljene osobe, treba sebe dovesti dotle da ih volimo. Onda zaista volite partnera. Onda muškarac zaista voli ženu i žena voli muškarca. Savremenim brzim načinom života, u jeku globalizacije, na vlastitoj koži sve više doživljavamo otuđenje i odvajanje od sopstvene prirode.
“Nije dovoljno samo poštovati oca i majku voljene osobe, treba sebe dovesti dotle da ih volimo. Onda zaista volite partnera.”
Ono što su naši preci do pre nekoliko generacija mogli da nauče jedni od drugih, mlađi od starijih, u velikoj porodici u kojoj je zajedno živelo nekoliko naraštaja, te osnovne dinamike života postale su sve manje dostupne – i gotovo nedokučive – jer savremeni način življenja gotovo da je sasvim uništio porodicu, taj osnovni izvor snage i ljubavi svakog od nas. I kada tako odrastemo, propustivši te osnovne lekcije života, kao da smo bačeni u hladnu vodu i već primorani da nekako plivamo da bismo preživeli…
Nenaučeni da primamo ljubav, dajemo je punim srcem i pokušavamo da ono što nismo naučili u osnovnoj školi – nadoknadimo na fakultetu. U malopređašnjem primeru vrlo slikovito smo videli koliko je neophodno proći kroz procese ne preskačući stepenike, ići bez žurbe, korak po korak. Koliko je neophodno na pravom mestu, u primarnoj porodici, naučiti verovati u ljubav, bez straha otvoriti oči i naučiti primiti, uzeti ljubav.
Ljubav se uzima da bi kasnije mogla da se daje. A šta se pretežno radi u periodu zaljubljenosti? Ljubav se samo daje. Samo se daje. Nema uzimanja jer, kada su oči zatvorene, kada se voli slepo, ne može se uzimati – nego se samo daje. Nema komunikacije, nema razmene, znači, ljubav ne može da raste jer nema uzvraćanja… I jedno i drugo su zaljubljeni i daju ljubav, ali ta ljubav koju daju ne dolazi na mesto kojem je daju, ona odlazi uprazno. Jer daje se slepo, zatvorenih očiju. Daje se dok se ne istroši. Zašto? Iz straha.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Usamljenost kod majki novorođenčeta – kao u igri žmurke kada shvatite da vas niko ne traži
Razlike između očekivanja i realnosti su pogotovo velike kod roditelja koji su imali vrlo aktivan život pre rođenja deteta, bez obzira da li je u pitanju bilo zahtevno radno mesto,...
Dr Vlajko Panović: Prvorođena i drugorođena deca imaju potpuno drugačiju dinamiku odrastanja
O razlikama u odrastanju prvorođenog i drugorođenog deteta u jednoj porodici, ali i načinu na koji se roditelji prema njima postavljaju - govorio je dr Vlajko Panović. Fokus je bio...
Deca nam okupiraju kuću, život, budućnost… i menjaju sve iz korena
Okupiraju našu kuću koja je do skoro bila besprekorno čista i uredna, a sada su svuda ‚nered razbacane igračke, fleke od hrane i deca koja trče unaokolo i jure se....
Da li biste prihvatili ovaj posao? Ili ga možda već radite…
Veoma je važno da imate sposobnost da izdržavate sate i sate stojeći, da ne očekujete redovne obroke, da ste dostupni 24/7, po mogućstvu da imate diplomu iz medicine, visoke kulinarske...
brate mili,voli ti roditelje mog muza…. niti oni znaju da vole jedni druge,niti njih neko voli… ne mozes na silu nekome davati nesto.. nece,ajd cao..
Tekst počinje jako glupo!
Voleti roditelje takve kakvi jesu?
“volim svog oca i kad bije moju majku”! Jel i to u redu? Čista glupost!
Ali, posle te mnooogo loše teze, ide ka sve boljem i boljem, do kraja je sjajan.
Nismo mi u potpunosti kao roditelji. Ne cine roditelji nasu citavu okolinu. Tu je mnogo vise toga. Prijatelji u skoli, uciteljica, ucitelj, nastavnici, profesori…Sta cemo reci za usvojenu djecu? Da ce biti isti kao bioloski roditelji ili trenutni staratelji? Vise ce biti kao staratelji, zar ne? Jer odrastaju uz njih. Ali nece biti u potpunosti kao oni, jer ne borave samo s njima. Nije to tako jednostavno. Tu je mnogo faktora koju uticu na nase osobine.