Iskonski je strah malog deteta koji mu ne dozvoljava da otvori oči, iskonski strah da će, ako otvori oči, izgubiti pravo na pripadnost sistemu, da će izgubiti pravo na ljubav, da, ako pogleda, neće biti voljeno. I onda voli slepo, voli snažno – ali slepo. Ta slepa ljubav dovodi do poremećajâ u poretku koji se ispoljavaju na različite načine i mogu da dovedu i do teških bolesti, ponekad i smrti. Dete je u stanju da žrtvuje sopstveni život misleći da će tako pomoći majci ili ocu. Podmeće leđa, meša se u ono što niti je njegovo niti priliči detetu. Umesto da primi ljubav od roditelja, dete slepo daje ljubav roditelju. Poremećeni poredak prelazi s vremenom u naviku, razlozi za nesklad traže se napolju, tamo gde se teško mogu naći. U ljubavi prema partneru očekuje se ispunjenje ljubavi koja je nedostajala u primarnoj porodici, vrzino kolo nastavlja se slepom ljubavlju prema voljenoj osobi…
„U ljubavi prema partneru očekuje se ispunjenje ljubavi koja je nedostajala u primarnoj porodici, vrzino kolo nastavlja se slepom ljubavlju prema voljenoj osobi…“
Tek kada naučimo da otvorenim očima primamo i dajemo ljubav, spremni smo za sledeći korak, spremni smo da primamo i dajemo ljubav – ne više kao deca, na nivou slepog jednosmernog davanja, nego kao odrasli, bez straha. Da bismo voleli i bili voljeni i spoznati i shvaćeni kao odrasli, moramo da platimo cenu. Cena koja se za to plaća jeste cena detinjstva.
Kako se ljubav prima uči se u odnosu prema roditeljima, da bi to umeće kasnije moglo da se primeni u partnerskom odnosu – prema muškarcu ili ženi. To je ljubav koja vidi. U prethodnom primeru videli smo kako se može dospeti do nje. To je ljubav kada se otvorenim očima pogledaju majka i otac, a onda se, na primer, uzima ljubav od majke. Prvo se uzima. Kada smo tu osnovnu lekciju naučili u primarnoj porodici, onda i od voljene osobe možemo kasnije bez straha da primimo ljubav i damo joj ljubav. Onda ljubav više nije jednostrana i jednosmerna, nego teče u oba smera… i raste. To je ljubav koja vidi, ljubav koja ima budućnost.
brate mili,voli ti roditelje mog muza…. niti oni znaju da vole jedni druge,niti njih neko voli… ne mozes na silu nekome davati nesto.. nece,ajd cao..
Tekst počinje jako glupo!
Voleti roditelje takve kakvi jesu?
„volim svog oca i kad bije moju majku“! Jel i to u redu? Čista glupost!
Ali, posle te mnooogo loše teze, ide ka sve boljem i boljem, do kraja je sjajan.
Nismo mi u potpunosti kao roditelji. Ne cine roditelji nasu citavu okolinu. Tu je mnogo vise toga. Prijatelji u skoli, uciteljica, ucitelj, nastavnici, profesori…Sta cemo reci za usvojenu djecu? Da ce biti isti kao bioloski roditelji ili trenutni staratelji? Vise ce biti kao staratelji, zar ne? Jer odrastaju uz njih. Ali nece biti u potpunosti kao oni, jer ne borave samo s njima. Nije to tako jednostavno. Tu je mnogo faktora koju uticu na nase osobine.