Narcisoidnost koju pokazuju bebe je jednostavnija, sirovija vrsta od one koju pokazuju odrasli, i kod većine dece je to samo prolazna faza.
Neki naučnici su primetili i opisali iskre empatije i kod mlađih beba. Kada imaju svega dan ili dva, kaže Barnet, bebe drugačije reaguju na zvuk druge bebe koja plače u kolevci nego na snimljeni zvuk plača, čak i ako mi stariji ne možemo ni da razlikujemo ta dva zvuka. Njihov mozak možda je tako napravljen da razlikuje pravo od falsifikovanog, i da osećajnije odgovara na iskren zvuk. “To je jedna vrsta emotivne mimikrije”, tvrdi Barnet. “To nije još prava empatija, ali je dobar početak.”
Nedostatak kontrole impulsa je još jedan zajednički imenitelj ličnosti bebe i ličnosti narcisa. Sposobnost da nešto želite, a da ga ne uzmete – ili da makar odložite uzimanje – je nešto sa čime se celog života borimo. Igra mora da dođe iza rada, uzdržanost je važnija od zadovoljenja, sve to su lekcije koje neko od nas nikada ne nauče.
Nedostatak kontrole impulsa je još jedan zajednički imenitelj ličnosti bebe i ličnosti narcisa. Sposobnost da nešto želite, a da ga ne uzmete je nešto sa čime se celog života borimo.
“Srce želi ono što srce želi”, rekao je Vudi Alen u ober-narcisoidnom trenutku, kada je objašnjavao zašto napušta dugogodišnju partnerku Miu Ferou i stupa u vezu sa njihovom 21-godišnjom usvojenom ćerkom.
“Pa, radio sam to što sam radio”, odgovorio je Berni Medof svom kolegi zatvoreniku, kada mu je ovaj skrenuo pažnju da je otimanje novca od starih, siromašnih dama bila “ružna stvar”.
Ideja da je želja isto što i dozvola nekako je fabrički usađena u nas, i to je obrazložio još psiholog sa Stanforda Volter Mišel, početkom šezdesetih godina prošlog veka. Njegova čuvena studija kontrole impulsa postala je poznata i kao “maršmelou test”. Radeći sa grupama četvorogodišnjaka, on je svakom detetu ponaosob ponudio dogovor: mogu odmah da dobiju jedan maršmelou, omiljeni slatkiš američkih klinaca, ili mogu da sačekaju 15 minuta i da dobiju dva. Onda je izašao iz sobe, ostavivši po jedan maršmelou nadomak svakog deteta.
Dve trećine dece uspelo je da se suzdrži punih 15 minuta, ali nije bilo nimalo lako. Pokušavali su da skrenu misli pevanjem, glasnim pričanjem, skrivanjem očiju rukama… I kada se Mišel vratio, dobili su obećanu nagradu.
Možda su deca koja su položila test bila jake volje, ili su samo imala sreće, ali ih je iskustvo svakako naučilo jednu veliku lekciju. Kada su se Mišel i njegove kolege sreli sa istom decom 14 godina kasnije, ispostavilo se da su oni koji su “prošli” maršmelou test imali bolje rezultate na bihejvioralnim testovima koji su merili socijalnu efektivnost i sposobnost da se uhvate u koštac sa frustracijom. U proseku, oni su imali i bolje rezultate na testovima i prijemnim ispitima od one dece koja su, toliko godina ranije, skočila da smažu maršmelou bez razmišljanja.
Poslednji i neophodni sastojak narcisoidnosti je odsustvo kajanja. Teško je da budete manipulant ili gotovan ako ćete se posle toga osećati loše. Mnogo je bolje i lakše da se ubedite u to da je sve u redu, ako planirate da se ponašate kao kreten prema drugima.
Sjajna studija koju je 2009. na Univerzitetu Ajove sprovela razvojni psiholog Gražina Kočanska istraživala je kako tek prohodala deca pokazuju kajanje, i kako barataju sa tim osećanjem. Kočanska i kolege su sakupili ispitnu grupu od 57 dece, starosti uglavnom oko dve godine, i svakom detetu dali po jednu igračku. Deci je rečeno da je ta igračka veoma posebna, da je pripadala ispitivaču, i da ju je ovaj imao otkako je bio beba. To, naravno, nije bila istina. Igračka je bila posebna samo na jedan način: bila je toliko krhka da se raspadala u paramparčad čim bi je neko dete dodirnulo. Kada bi se to desilo, ispitivač bi vrlo blago reagovao, samo iz uzdah i “O, ne”.
U narednih 60 sekundi, ispitivači su posmatrali decu. Nekima je bilo svejedno. Neka druga su bila vidno uznemirena: pokrivala bi oči rukama, grlila se, okretala glavu od razbijene igračke. Na neki način to jeste bilo okrutno istraživanje, ali je zato, posle 60 sekundi agonije, praćeno jednako uvežbanim pročišćenjem.
Ispitivač bi prikupio sve delove igračke, i obećao svakom detetu da će je popraviti. Onda bi izašao iz sobe, i vratio se ubrzo sa duplikatom igračke, ali ovog puta u savršenom stanju. Kao i sa drugim “izdanjem” maršmelou testa, i deca kojima je bilo najteže što su slomila igračku kasnije su u životu imala manje bihejvioralnih i akademskih problema od onih koje je bilo baš briga što su razbili igračku.
Narcisoidnost koju pokazuju bebe je jednostavnija, sirovija vrsta od one koju pokazuju odrasli, i kod većine dece je to samo prolazna faza.
Narcisoidnost koju pokazuju bebe je jednostavnija, sirovija vrsta od one koju pokazuju odrasli, i kod većine dece je to samo prolazna faza. Do polaska u vrtić, deca već nauče da će ih svet zadovoljavati samo donekle, i da postoje granice za njihovo ponašanje – iako je to lekcija koju do kraja neće savladati barem do tinejdžerske faze.
No nije do kraja izvesno šta doprinosi da infantilna narcisoidnost pređe u opasnu “odraslu” formu. Postoji, bez sumnje, pitanje genetike – studija rađena na identičnim blizancima 2000. pokazala je da ako je jedan član “para” narcis, postoji 77 odsto šanse da će i drugi biti. To nije bio slučaj kod dvojajčanih blizanaca, koji imaju gene jednako slične kao i “obični” brat i sestra.
Druga teorija kaže da je egoizam samo maska kojom se prikriva ono što je ispod: duboki, crni bunar samomržnje i nisko samopouzdanje. Treća, opet, tvrdi da je takozvana grandioznost narcisa upravo ono što i vidimo: sebičnost jedne osobe, koju su možda odgajili roditelji.
U nekim slučajevima, terapija pomaže – ako narcis može da je istrpi, što većina ne može, pošto je u njihovoj prirodi da misle da znaju bolje nego psiholog. Kao i ostali poremećaji ličnosti, narcisoidnost može da se smanji s godinama.
Nekada je, ipak, to odlika koja čoveka prati od kolevke pa do groba, i čitavog života utiče na članove porodice, kolege, partnere i sve druge. Ili, da se vratimo na početak ove priče, svi smo mi ponekad onaj ćelavi čovek u svetu narcisa. A previše često, onaj udarac usledi pre nego što uspemo da reagujemo.
Izvor: Nedeljnik
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.