Kako to da oni koji kobajagi vode naše društvo ne uviđaju da je bolje da sutra to društvo bude zajednica vrednih pojedinaca „uvedenih u red“ nego skupina uskraćenih za „maženje od kojeg rastu pamet i mišići“?
Piše: Vesna Smiljanić Rangelov
Bila sam na bolovanju. Uz na vreme i ispravno postavljenu dijagnozu te adekvatnu terapiju (sve sam to platila), svakim danom sam se osećala sve bolje. Prvih nekoliko dana, doduše, vraćali smo se u jutarnju rutinu, no zato poslednjih nekoliko sve je išlo kao u vremena stara: budimo se oko sedam pa jutarnje Petstvo: 1. mazimo se, 2. piškimo, 3. umijemo se / operemo zube, 4. obučemo se i 5. jedemooo! Prvak u školu, „vrtićak“ u vrtić, roditelji na posao.
Međutim, otkad smo dobili šansu da se kući vraćamo za videla i to nakon što svratimo kod mame na ručak, dan izgleda ovako: pošto škola radi od sedam, tata je počesto na službenom putu a mami treba više od 29 minuta do posla – ispada nemoguće da se samo svi programiramo na šest pa da sve fercera. Decu će, dakle, u jutarnjim aktivnostima propratiti već neko zamoljen, plaćen, zadužen… S tim Već Nekim teško da će deca razmenjivati nasušne jutarnje nežnosti, a taj Već Neko teško da će se baktati detinjim zaobilazancijama u jutarnjim aktivnostima. Od Već Nekog niko i ne očekuje da sprema prvaku hranljiv i zdrav doručak, iako i u školi zbog javnih nabavki, oborenog tendera i sl. obroka nema. (Zato u holu škole ima prodavnica brze hrane i slatkiša!) Dakle, ne samo hranljivo „maženje od kojeg rastu pamet i mišići“ nego i doručak, o značaju kojeg je sve već poznato – u ovom slučaju izostaje. Ali, nije to „slučaj“ – govorimo o hiljadama dece, a ovo traje…
“Ne samo hranljivo „maženje od kojeg rastu pamet i mišići“ nego i doručak, o značaju kojeg je sve već poznato – u ovom slučaju izostaje. Ali, nije to „slučaj“ – govorimo o hiljadama dece, a ovo traje…”
Uz napomenu da mamina, a ni tatina mama nisu u mogućnosti da pripreme ručak, da vidimo kako uložiti onaj sat vremena, koji smo mi zaposleni u javnom sektoru „dobili“ kao da je neko (ko li to može biti?) pronašao vremensku krivinu pa dan sa 24 sata protegao na 25. Naizgled je pitanje suvišno: brže-bolje po decu da se nadoknadi što se nadoknaditi da. Hm. Baš u to vreme, deca iz vrtića su napolju, a prvaci u produženom boravku su takođe – napolju! Eto nedoumlja: 1. skratiti deci boravak napolju i odvesti ih kući pa napasti na spremanje ručka (ovaj u školi ništa na kašiku nije pojeo!), 2. prekinuti igru sa drugarima i decu prevesti u park (a ručak?), 3. pravo kući na spremanje ručka, decu ne dirati. A kad prvak ide u popodnevnu smenu, supa tek za večeru?
Nema komentara.