Možda nisam dobra majka jer ga ne pazim po standardima novotalasnog roditeljstva. Roditeljstva koje brani detinjstvo na koje su ti isti roditelji nekada imali pravo.
Na stranu to što sam majka koju su kao dete držali u staklenom zvonu, sve me štiteći „od života“. Ali ja sam majka koja je po začeću ovog jastreba kog gajim donela odluku da će biti samostalan u stvarima primerenim njegovim godinama. Zašto je to nebriga, zašto je to za osudu?
U redu, napraviće neku glupost sigurno. Možda će reći neku ružnu reč, pokoškati se sa drugarima pa posle 5 minuta ponovo na terenu s njima juriti za loptom. Znate li dete koje nije napravilo neko „šajze“ ma kako vi nad njim bdili? Ja ne znam.
Ali poznajem roditelje koji će kategorično stati na stranu svog deteta sa rečenicom: „Ja poznajem svoje dete, ono to nikada ne bi uradilo. Moje dete meni sve priča i mi nemamo nikavih tajni i on/a bi rekao da je tako nešto uradio, ali on to sigurno nije“. I posle nije ni čudo, što prosvetni kadar ne zna šta će, ne sa decom nego s roditeljima.
Otkud vam ideja da verujete da je vaše dete nepogrešivo, da su samo njega isprovocirali, da je ono savršeno jer je vaše. A ne, nego zato što ste vi sve predostrožnosti primenili kako vaše dete nikada ne bi napravilo nikakav nestašluk, a ono je, eto, ipak, ispostavilo se „samo dete“. U psihologiji postoji termin kojim se upravo ovo navedeno objašnjava: „Pritisnuto jače – gore više skače“.
Pa čekajte, zar pričamo o tome da smo svi mi odrasli tako što smo bili mali anđeli svojih roditelja, pa sad pod stare dane napokon imamo prava da grešimo koliko hoćemo jer smo sada sami odgovorni za sebe.
Nije li to krug, kojim se okrećemo, a iz koga naviru gomile pitanja.
Zašto smo postali „helikopter“ roditelji, ko nam je rekao da je to dobro i da ćemo tako sačuvati decu od svakog problema i nezgode, zašto su nam deca fizički toliko slabo sposobna ma koliko ih mi vodali po kojekavim trenizima i radionicama? Zašto nemaju mašte i ne umeju da se igraju više?
Pa zato što im je bolje tutnuti u ruke tablet ili telefon, da ćute malo jer od dosade ne znaju šta će, bolje je da su kod kuće u sobi jer su nam tu na oku, bolje nego rizikovati da su napolju jer tamo…napolju…vladaju svakakvi izazovi.
Pa ljudi moji, bili smo deca, pa da ne beše izazova kakvo biste detinjstvo pamtili i šta bi od nas danas bilo?
Ne, ovo nije tekst koji propagira dečiju anarhiju i nevaspitanje, da odmah budemo načisto.
Ovo je tekst kojim samo htela da kažem da od vlastitih strahova ne možemo pobeći tako što ćemo decu sprečiti da budu deca.
Detinjstvo se ima samo jednom i celog se života za njim posle pati.
Mislite o tome….
Izvor: Lola magazin
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Što manje igračaka – to više igranja
Sa ciljem da se deca što lepše zabave, da se lepo zaigraju i da im bude zanimljivo, roditelji neretko "zatrpavaju" decu igračkama. Novim, drugačijim, do tada neviđenim. Kada se negde...
Poprimilo je razmere epidemije….
Najradije na roditeljski ne bih ni otišla. Naslušah se nebuloza za dva života….teško toj deci jednog dana (a ni roditeljima neće biti lakše).
Hvala što ste primetili. I objavili.
Nadam se da će bar nekome značiti….i pomoći.