Zamislite ovu situaciju: anonimnog nastavnika, mladolikog pripravnika (to bih bio ja), kolega je zamolio da pripazi na njegov razred jer je hitno morao u toalet. Samo nek budu mirni, rade test. Ulazim na njegov čas zaprepašten: đaci čavrljaju, nekoliko učenika šeta po učionici, niko ne sedi u klupi niti piše. Vreme je da preuzmem kontrolu, pomišljam ja, nastavnik-pripravnik.
Kad napokon progovorim, moje reči zvuče prestrogo: Šta se, pobogu, ovde dešava? PRESTANITE odmah! Učionica odmah zanemi, ali mi ne preostaje previše vremena za likovanje. Ali, nastavniče, naša je nastavnica tu, progovara jedna učenica. Pratim njen prst i ugledam pedagoga koja je do tog trenutka vodila čas koji je savršeno išao po planu. Jedino što nije bilo planirano jeste da čas prekine ovaj student-nastavnik, koji je očigledno i sam tek izašao iz puberteta i preuzeo pogrešan čas sa svim samopuzdanjem ovog sveta. Izraz na njenom licu pokazivao je iznenađenje i zainteresiranost, a ispad joj je, vidio sam, bio i smešan. Komentar je suvišan.
Kad sam napokon pronašao učionicu (gde su đaci radili u savršenoj tišini, jelte) i smestio se na mesto nastavnika, jedino o čemu samo mogao razmišljati bilo je kako pedagoga moram po svaku cenu izbjegavati do kraja probnog perioda.
Komičar Rusl Brend kaže kako je njegov život ustvari serija neugodnih situacija koje se nadovezuju jedna na drugu u anegdotama o tim neugodnim situacijama. Upravo se tako može opisati mojih deset godina u učionici: počev od bukvice koju sam očitao jednoj učenici o tome kako je sebično bacati smeće, nakon čega sam vidio kako je ustvari samo odložila list papira ispod klupe, do momenta kada sam, u preterano živahnom predavanju o Rićardu III osmogodišnjem razredu, čuo kako mi se pantalone cijepaju na pola. Škola je jednostavno magnet za neprijatne situacije.