Želim da moja deca što manje pate i da budu prihvaćena u društvu. Da budu zadovoljna i nađu svoj mir u ovom nepredvidivom svetu. Mislim da je važno da znaju sledeće:
4) Psovke postoje, ali ne mogu svi da ih upotrebljavaju
Psujem. Tako se praznim. Nisam psovala kad sam bila mala, počela sam kasno sa tom navikom. Pomaže mi da se osećam manje frustriranom. Moja deca čuju moje psovke – to je sastavni deo jezika. Vuk Karadžić ih je zapisivao u „Crvenom banu“. Ipak, vrlo im je jasno da su to reči koje upotrebljavaju veliki i to onda kada su ljuti.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Dok pakujem odeću koju ste prerasli…
Eto ga opet ono doba godine. Krevet u dečoj sobi prepun je letnjih stvari koje su izvađene iz ormana, a zimske iz vakuum vreća traže svoje mesto na polici. Okružena...
Kako sam, od vaspitačice mog sina, naučio šta znači biti DOSLEDAN roditelj
Bilo je to davne 2006. Zima, sneg, napolju smrzlo, a ja sam došla u vrtić da pokupim nastarijeg sina, Sema, koji je tada imao 5 godina. Moja prijateljica Laura i...
Plašiti mlad svet da je brak mrak a dete neka crna aždaja je krajnje nenormalno
Uloga oca u odgajanju deteta je važna. Balkanski mentalitet opravdava to na drugačije načine. Glavne rečenice su: Naspavaj se sad dok još možeš, nećeš stići oprati ni kosu, preteško je,...
Vedrana Rudan: “U kakvom vremenu živimo – svako dijete ima karakter, ni jedan ga roditelj nema”
U kakvom ludom vremenu živimo? Svako dijete ima karakter, ni jedan ga roditelj nema. Tako je govorio moj sin. Krešo se bacio na pod. Urlao je, valjao se po kuhinjskim...
Odličan tekst! U potpunosti se slažem. Naročito sa poslednjim pasusom, jer sam i sama poprilično zaćutala otkad sam zapravo postala roditelj.