Slobodoumlje među učenicima može biti opasno ako je cilj da se stvori grupa tehnički obučenih, poslušnih radnika koji će izvršavati planove elita čiji su ciljevi strana ulaganja i tehnološki napredak.
Obrazovanje je proces kojim se mišljenje oslobađa iz duše, ujedinjuje sa spoljašnjim stvarima, reflektuje se i tako postaje svesno njihove stvarnosti i oblika.
Bronson Alkot, edukator iz Masačusetsa, 1850.
Dok koristi materijalna dobra, čovek mora da bude pažljiv da se zaštiti od njihove tiranije. Ako je dovoljno slab da mora da se smanji kako bi se smestio pod njihov pokrivač, onda se to pretvara u proces postepenog samoubistva putem smanjivanja duše.
Rabindranat Tagore, indijski edukator, 1917.
Trenutno se nalazimo usred jedne krize ogromnih razmera i globalnog značaja. Ne, ne mislim na globalnu ekonomsku krizu koja je počela 2008. Barem su tada svi znali da je kriza nadomak, i mnogi svetski lideri su radili brzo i naporno da pronađu rešenja. Istina, vlade koje su u ovome omanule, trpele su ozbiljne posledice, a mnoge su bile i smenjene. Ne, mislim na krizu koja prolazi uglavnom neprimećena, poput raka; krizu koja može biti, na duge staze, mnogo štetnija za budućnost demokratske autonomije: svetsku krizu obrazovanja.
“Žedne nacionalog profita, nacije i njihovi sistemi obrazovanja neobazrivo odbacuju veštine koje su neophodne da se demokratije održe u životu.”
Radikalne promene se događaju u onome čemu demokratska društva podučavaju svoje mlade, i ove promene nisu bile dobro promišljene. Žedne nacionalog profita, nacije i njihovi sistemi obrazovanja neobazrivo odbacuju veštine koje su neophodne da se demokratije održe u životu. Ako se ovaj trend nastavi, nacije širom sveta će uskoro proizvoditi generacije korisnih mašina, a ne kompletne građane koji misle svojom glavom, kritikuju tradiciju i razumeju značaj tuđih patnji i dostignuća. Budućnost demokratija je neizvesna.
O kakvim se radikalnim promenama radi? Humanističke discipline i umetnosti se eliminišu, kako u osnovnom/srednjem obrazovanju, tako i na nivou koledža/univerziteta, u skoro svim nacijama na svetu. Pošto ih kreatori javnih politika vide kao beskorisne ukrase, u trenutku kada nacije moraju da se odreknu svih beskorisnih stvari kako bi ostale kompetitivne na globalnom tržištu, one ubrzano gube svoje mestu u nastavnom programu, ali i u umovima i srcima roditelja i dece. Zapravo, ono što bismo mogli nazvati humanističkim aspektima prirodne i društvene nauke – imaginativni, kreativni aspekt, i aspekt rigorozne kritičke misli – takođe gubi bitku, jer nacije radije streme ka kratkoročnom profitu, kultivišući korisne i visoko primenjene veštine primerene stvaranju profita.
“Ako se ovaj trend nastavi, nacije širom sveta će uskoro proizvoditi generacije korisnih mašina, a ne kompletne građane koji misle svojom glavom, kritikuju tradiciju i razumeju značaj tuđih patnji i dostignuća.”
Ova kriza nas gleda u lice, ali mi se sa njom još uvek nismo suočili. Nastavljamo kao da je sve po starom, iako su zapravo ogromne promene naglaska očigledne svuda oko nas. Mi nismo zaista deliberirali o ovim promenama, nismo ih zaista izabrali, a one ipak sve više ograničavaju našu budućnost.
Razmotrimo pet primera, namerno izabranih iz raznih nacija i obrazovnih ravni:
– U jesen 2006, komisija za budućnost visokog obrazovanja, pri ministarstvu za obrazovanje, na čelu sa sekretarkom za obrazovanje Margaret Spelings, objavila je svoj izveštaj o stanju visokog obrazovanja u naciji: Test vođstva: mapiranje budućnosti visokog obrazovanja SAD. Ovaj izveštaj je sadržao vrednu kritiku nejednake dostupnosti visokog obrazovanja. Kada se tiče materije, međutim, on se bavio isključivo prepoznatim nedostacima u nauci, tehnologiji i inženjerstvu – ne osnovnim naučnim istraživanjem u ovim oblastima, već samo visoko primenjenim znanjem, znanjem koje može brzo da generiše strategije za proizvodnju profita. Humanističke discipline, umetnosti i kritičko mišljenje bili su praktično odsutni. Izostavljajući ih, izveštaj je snažno sugerisao da bi bilo sasvim u redu ako bi se ovim sposobnostima dopustilo da odumru u interesu korisnijih disciplina.
“Pošto ih kreatori javnih politika vide kao beskorisne ukrase, u trenutku kada nacije moraju da se odreknu svih beskorisnih stvari kako bi ostale kompetitivne na globalnom tržištu, humanističke discipline ubrzano gube svoje mestu u nastavnom programu, ali i u umovima i srcima roditelja i dece.”
– U martu 2004, grupa naučnika iz mnogo različitih nacija, okupila se da raspravlja o filozofiji Rabindranata Tagore – dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1913, i vodećeg obrazovnog inovatora. Njegovi obrazovni eksperimenti, koji su imali širokog uticaja u Evropi, Japanu i Sjedinjenim Državama, fokusirali su se na osnaživanje učenika kroz prakse sokratske rasprave, izlaganja mnoštvu svetskih kultura, i, pre svega, uvođenja muzike, lepih umetnosti, pozorišta i plesa u sve delove nastavnog programa. U Indiji, njegove se ideje danas zapostavljaju, pa čak i ismevaju. Svi učesnici konferencije su se složili da je nova koncepcija, fokusirana na profit, zavladala – i pri tom izgurala na sporedan kolosek celu zamisao imaginativnog i kritičkog samorazvoja putem koje je Tagore formirao tako mnogo građana uspešne indijske demokratije. Da li će demokratija u Indiji preživeti današnji napad na svoju dušu? Suočeni sa tako mnogo nedavnih dokaza birokratske bezosećajnosti i nekritičkog grupnog razmišljanja, mnogi učesnici su se bojali da je odgovor – „ne“.
– U novembru 2005, održana je nastavnička konferencija u Laboratorijskoj školi u Čikagu – školi, u kampusu mog univerziteta, u kojoj je Džon Djui sprovodio revolucionarne eksperimente u demokratskom obrazovanju građanstva. Tu se razmatrala široka paleta obrazovnih eksperimenata, proučavale su se figure iz zapadne tradicije, od Sokrata do Djuia, koje su najbliže idejama koje je Tagore propovedao u Indiji. Ali nešto je očigledno nedostajalo. Nastavnici – koji se ponose time što decu podstiču da preispituju, kritikuju i razvijaju imaginaciju – izrazili su bojazan u vezi sa pritiskom kojem su izloženi od strane bogatih roditelja koji šalju svoju decu u elitne škole. Bez strpljenja za navodno nepotrebne veštine, ti roditelji pokušavaju da promene vodeću viziju ove škole. Izgleda da su se namerili da isteraju svoje.
“Jurimo za stvarima koje nas štite, gode nam, i pružaju nam utehu – onim što je Tagore nazvao našom materijalnom „oblogom“. Ali čini se da zaboravljamo na dušu, na značenje misli koja izlazi iz duše i povezuje osobu sa svetom na bogat, suptilan i komplikovan način”
– U jesen 2005, šefica istraživačkog komiteta koju je postavio dekan departmana za obrazovanje na jednom od naših prestižnih univerziteta, pozvala je da me pita za savet. Nadalje ću ovaj univerzitet nazivati X. X-ov departman za obrazovanje ima ogroman uticaj na nastavnike i škole širom SAD. Kada sam počela da pričam o ulozi humanističkih disciplina i umetnosti u obrazovanju za demokratsko građanstvo, govoreći nešto što sam smatrala poznatim i očiglednim, moja sagovornica je bila iznenađena. „Kako neobično“, rekla je, „niko drugi sa kim sam razgovarala, nije mi pomenuo ništa od toga. Pričali smo samo o tome kako univerzitet X može da doprinese naučnom i tehničkom obrazovanju širom sveta, i to je stvar za koju je naš predsednik stvarno zainteresovan. Ali to što kažete je jako interesantno, i stvarno bih želela da razmislim o tome.“
– U zimu 2006, još jedan prestižni američki univerzitet – nazovimo ga Y – organizovao je simpozijum povodom jedne značajne godišnjice, čiji je središnji deo trebalo da bude diskusija o budućnosti liberalnog obrazovanja. Nekoliko meseci pre samog događaja, govornicima koji su pristali da učestvuju na simpozijumu, rečeno je da je fokus promenjen i da treba samo da dođu i održe predavanje pred malobrojnim departmanskim publikama, na koju god temu žele. Predusretljiv i prijatno razgovorljiv mladi administrator rekao mi je da je razlog za promenu odluka predsednika Y-a da simpozijum o liberalnom obrazovanju neće „ostaviti utisak“, te da ga treba zameniti simpozijumom o najnovijim tehnološkim dostignućima i njihovoj ulozi u proizvodnji profita u biznisu i industriji.
“Sa žurbom da se postigne profitabilnost na svetskom tržištu, vrednostima koje su dragocene za budućnost demokratije, naročito u eri religijske i ekonomske uznemirenosti, preti opasnost da budu izgubljene.”
Postoje stotine priča nalik na ove, i nove pristižu svakog dana, u Sjedinjenim Državama, u Evropi, u Indiji, i, nesumnjivo, u drugim delovima sveta. Jurimo za stvarima koje nas štite, gode nam, i pružaju nam utehu – onim što je Tagore nazvao našom materijalnom „oblogom“. Ali čini se da zaboravljamo na dušu, na značenje misli koja izlazi iz duše i povezuje osobu sa svetom na bogat, suptilan i komplikovan način; na značenje prilaska drugoj osobi kao duši, a ne kao pukom korisnom instrumentu ili prepreci na sopstvenom putu; na to šta znači pričati kao neko ko ima dušu sa nekim drugim koga vidimo kao jednako dubokog i kompleksnog.
Reč „duša“ ima religijske konotacije za mnoge ljude, i ja ne insistiram na ovim konotacijama, niti ih odbacujem. Svaka osoba može da ih prihvati ili odbaci. Međutim, insistiram na onome što su i Tagore i Alkot uzimali za značenje te reči: sposobnost misli i imaginacije koje nas čine ljudima i koje naše odnose čine bogatim ljudskim odnosima, a ne odnosima pukog iskorišćavanja i manipulacije. Kada se nađemo u društvu, ako nismo naučili da i sebe i druge vidimo na taj način, da jedni u drugima zamislimo sposobnosti misli i emocija, demokratija je osuđena na propast, jer je demokratija izgrađena na poštovanju i brizi, a one su pak izgrađene na sposobnosti da druge ljude vidimo kao ljudska bića, a ne samo kao objekte.
Budući da sve nacije revnosno jure ekonomski rast, naročito u ovim kriznim vremenima, previše malo pitanja se postavlja o pravcu obrazovanja, i sa time, o svetskim demokratskim društvima. Sa žurbom da se postigne profitabilnost na svetskom tržištu, vrednostima koje su dragocene za budućnost demokratije, naročito u eri religijske i ekonomske uznemirenosti, preti opasnost da budu izgubljene.
“Obrazovanje se ne odvija samo u školi. Većina osobina na koje se fokusiram moraju se razvijati i u porodici, kako u ranom detinjstvu, tako i tokom sazrevanja.”
Motiv profita mnogim zabrinutim liderima kao da kaže da su nauka i tehnologija od presudnog značaja za zdravlje njihovih nacija. Ne bi trebalo da imamo prigovore na dobro naučno i tehničko obrazovanje, i ja neću sugerisati da nacije treba da prestanu sa usavršavanjem na ovim poljima. Moja briga je to što postoji opasnost da se druge, jednako bitne sposobnosti izgube u naletu kompetitivnosti, sposobnosti od suštinske važnosti za unutrašnje zdravlje bilo koje demokratije, kao i za stvaranje valjane svetske kulture koja je sposobna da se konstruktivno posveti najneodložnijim svetskim problemima.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: OBRAZOVANJE
U trogodišnjim srednjim školama i do 95 odsto funkcionalno nepismenih đaka: Alarmantni podaci PISA istraživanja
Učenici trogodišnjih srednjih stručnih škola pokazuju značajno lošije rezultate na PISA testiranju od vršnjaka koji pohađaju gimnazije, pokazuje analiza u upravo objavljenom nacionalnom izveštaju PISA 2022 istraživanja. Alarmantan podatak iz...
Počela prijava za prijemni ispit za specijalizovana odeljenja srednje škole
Počela prijava za prijemni ispit za upis u specijalizovana odeljenja gimnazija, kao i za umetničke srednje škole počela je 15. aprila i trajaće do 22. aprila 2024. godine, do 16 časova....
Najbolji nastavnici znaju – kako da učionice ne budu “smorionice”
Najbolji nastavnici na svetu znaju kako učenje može biti srećno. Učiteljica Željana Radojičić Lukić poručuje da su "učionice postale smorionice" i da moramo da zakotrljamo ozbiljnu obrazovnu reformu koja će...
Istoričarka Dubravka Stojanović o problemima u evropskim udžbenicima istorije: Osnovan institut koji se bavi zlom koje proističe iz školstva
Bavi se pitanjem demokratije u Srbiji i na Balkanu krajem 19. i početkom 20. veka, kao i interpretacijama istorije u novijim srpskim udžbenicima, društvenom istorijom, procesima modernizacije, istorijom žena u...
Nema komentara.