Slobodoumlje među učenicima može biti opasno ako je cilj da se stvori grupa tehnički obučenih, poslušnih radnika koji će izvršavati planove elita čiji su ciljevi strana ulaganja i tehnološki napredak.
Ove sposobnosti se vezuju za humanističke nauke i umetnosti: sposobnost kritičkog mišljenja; sposobnost da se prevaziđe lokalpatriotizam i da se svetskim problemima priđe kao „građanin sveta“; i, konačno, sposobnost da se sa saosećajnošću zamisle nedaće druge osobe.
(…)Ne poričem da su nauka i društvene nauke, pogotovo ekonomija, takođe krucijalne za obrazovanje građana. Ali niko ne predlaže da napustimo te studije. Stoga se fokusiram na ono što je u isto vreme dragoceno i duboko ugroženo. Kada se obavljaju na najbolji mogući način, ove druge discipline su prožete onim što možemo nazvati duhom humanističkih nauka: radoznalom kritičkom mišlju, odvažnom imaginacijom, saosećajnim razumevanjem različitih vrsta ljudskog iskustva i razumevanjem kompleksnosti sveta u kome živimo. Naučno obrazovanje se poslednjih godina, s pravom, fokusiralo na obrazovanje sposobnosti za kritičko mišljenje, logičku analizu i imaginaciju. Kada se pravilno bavimo njome, nauka je prijatelj humanističkih nauka, a ne njihov neprijatelj. Iako dobro naučno obrazovanje nije moja tema, prateća studija na tu temu bi bila vredna dopuna mom fokusu na humanističke nauke.(…)
“Sposobnost da se zamisle iskustva drugih – sposobnost koju skoro sva ljudska bića imaju u nekom obliku – mora biti posebno uvećana i istančana ako želimo da imamo ikakvu nadu u održavanje pristojnih institucija uprkos mnoštvu podela koje sadrži svako savremeno društvo.”
Obrazovanje se ne odvija samo u školi. Većina osobina na koje se fokusiram moraju se razvijati i u porodici, kako u ranom detinjstvu, tako i tokom sazrevanja. Jedan deo sveobuhvatnog pristupa javne politike pitanjima koja se pokreću u ovom manifestu, mora uključiti i diskusiju o tome kako podržati porodice u razvijanju dečjih sposobnosti. Vršnjačka kultura koja okružuje porodicu, kao i šira kultura društvenih normi i političkih institucija, takođe igraju bitnu ulogu, ili podržavajući ili podrivajući ono što se postiglo u školama i porodicama. Međutim, fokusiranje na škole, koledže i univerzitete je opravdano jer se u tim institucijama događaju najštetnije promene, usled pritiska da se postigne ekonomski rast koji izaziva te promene u nastavnom programu, pedagogiji i finansiranju. Ako smo svesni da se bavimo samo delom priče o tome kako se razvijaju građani, možemo slediti ovaj fokus bez da izvrtanja priče.
Obrazovanje ne služi samo građanstvu. Ono sprema ljude za zaposlenje i, još bitnije, za vođenje smislenih života. Još jedna cela knjiga bi mogla biti napisana o ulozi umetnosti i humanističkih nauka u unapređenju ovih ciljeva. Sve moderne demokratije, međutim, jesu društva u kojima su smisao i krajnji ciljevi ljudskog života teme razložnih neslaganja među građanima koji drže mnoštvo različitih religijskih i sekularnih gledišta, i ti građani se sasvim prirodno neće slagati oko toga kako različite vrste humanističkog obrazovanja služe njihovim pojedinačnim ciljevima. Ali možemo da se složimo da mladi ljudi širom sveta, u bilo kojoj naciji koja je dovoljno srećna da bude demokratska, moraju da odrastu i učestvuju u obliku vladavine u kome se ljudi informišu o bitnim pitanjima o kojima će odlučivati kao glasači, a ponekad i kao izabrani ili postavljeni službenici. Svaka moderna demokratija je takođe društvo u kome se ljudi veoma razlikuju po mnogim parametrima, uključujući religiju, etnicitet, bogatstvo i klasu, telesna oštećenja, pol, i seksualnost, i u kome svi glasači čine izbore koji imaju velikog uticaja na živote ljudi koji se razlikuju od njih. Jedan način za procenu bilo kog obrazovnog plana je to da se zapitamo koliko dobro on priprema mlade ljude za život u obliku društvene i političke organizacije koja ima ove osobine. Bez podrške prikladno obrazovanih građana, nijedna demokratija ne može da ostane stabilna.
“Nijedan obrazovni sistem ne radi svoj posao kako valja ako korist od njega imaju samo bogate elite. Raspodela dostupnosti kvalitetnog obrazovanja važan je problem u svim modernim demokratijama.”
Tvrdim da su kultivisani kapaciteti za kritičko mišljenje i refleksiju od suštinskog značaja da se demokratija održi živom i budnom. Sposobnost da se kompetentno misli u širokom rasponu kultura, grupa i nacija, u kontekstu razumevanja globalne ekonomije i istorije mnogih nacionalnih i grupnih interakcija, od suštinskog je značaja za osposobljavanje demokratije da se odgovorno bavi problemima sa kojima se trenutno suočavamo kao pripadnici međuzavisnog sveta. I sposobnost da se zamisle iskustva drugih – sposobnost koju skoro sva ljudska bića imaju u nekom obliku – mora biti posebno uvećana i istančana ako želimo da imamo ikakvu nadu u održavanje pristojnih institucija uprkos mnoštvu podela koje sadrži svako savremeno društvo.
Nijedan obrazovni sistem ne radi svoj posao kako valja ako korist od njega imaju samo bogate elite. Raspodela dostupnosti kvalitetnog obrazovanja važan je problem u svim modernim demokratijama. Izveštaj komisije M. Spelings zaslužuje pohvalu zato što skreće pažnju na to pitanje. Dugo je bila sramota za SAD to što je u ovoj bogatoj naciji dostupnost kvalitetnog osnovnog/srednjeg obrazovanja, a posebno koledža/univerziteta, bila vrlo nejednako raspodeljena. Mnoge nacije u razvoju sadrže još veće disparitete u dostupnosti obrazovanja: u Indiji, na primer, postotak pismenih među muškarcima je svega oko 65 posto, a među ženama oko 50. Dispariteti između urbanog i ruralnog su još veći. U srednjem i visokom obrazovanju, ima još upadljivijih jazova – između muškaraca i žena, bogatih i siromašnih, urbanog i ruralnog. Životi dece koja su odrasla znajući da će ići na univerzitet, pa čak i na postdiplomske studije, potpuno su drugačiji od života dece koja u većini slučajeva uopšte i ne dobiju šansu da se školuju. Mnogo toga dobrog se radi po ovom pitanju u mnogim zemljama.(…)
Obrazovanje za profit i obrazovanje za demokratiju
Kako bismo razmotrili obrazovanje za demokratsko građanstvo, moramo prvo da razmotrimo šta su to demokratske nacije i čemu one teže. Šta bi, dakle, neka nacija označila kao napredak? Po jednom gledištu, napredak je povećanje bruto nacionalnog proizvoda po glavi stanovnika. Ova mera nacionalnog dostignuća je decenijama bila standard koji su koristili ekonomisti koji se bave razvojem širom sveta, kao da je to dobar znak sveukupnog kvaliteta života nacije.
“Postizanje ekonomskog rasta ne znači postizanje demokratije. Niti znači proizvodnju zdrave, angažovane, obrazovane populacije u kojoj su mogućnosti za dobar život dostupne svim društvenim klasama.”
Cilj nacije, prema ovom modelu razvoja, treba da bude ekonomski rast. Nisu bitne raspodela i društvena jednakost, nisu bitni preduslovi stabilne demokratije, nije bitan kvalitet rasnih i rodnih odnosa, nije bitno unapređenje drugih aspekata kvaliteta života ljudskog bića koji nisu u čvrstoj vezi sa ekonomskim rastom. Na primeru Južne Afrike (Južnoafričke republike), koja je za vreme aparthejda redovno dospevala na vrh lista razvojnih indeksa, vidi se šta je u ovom modelu izostavljeno. Bilo je puno bogatstva u staroj Južnoj Africi, i stari model razvoja je nagrađivao to dostignuće (ili sreću), zanemarujući zapanjujuće nejednakosti, brutalnost režima aparthejda, i nedostatke zdravstvenog i obrazovnog sistema koji su sve to pratili.
Zagovornici starog modela ponekad vole da tvrde da će težnja za ekonomskim rastom sama po sebi doneti druge dobre stvari koje sam pomenula: zdravstvo, obrazovanje, smanjenje društvenih i ekonomskih nejednakosti. Međutim, do sada, ispitujući rezultate raznih eksperimenata, utvrdili smo da stari model u stvari ne daje obećane rezultate. Dostignuća u zdravstvu i obrazovanju, na primer, u slaboj su vezi sa ekonomskim rastom. Niti pak političke slobode prate rast, kao što možemo videti na primeru zadivljujućeg uspeha Kine. Dakle, postizanje ekonomskog rasta ne znači postizanje demokratije. Niti znači proizvodnju zdrave, angažovane, obrazovane populacije u kojoj su mogućnosti za dobar život dostupne svim društvenim klasama. A opet, i danas su svi zaljubljeni u ekonomski rast, a trend ide, ako ga uopšte možemo pratiti, prema sve većem oslanjanju na ono što nazivam „starom paradigmom“, a ne prema kompleksnijim procenama onoga što bi društva trebalo da pokušaju da ostvare za svoj narod.
“Upravo onaj model učenja koji je Tagore strastveno odbacivao – u kojem učenik pasivno sedi za stolom dok učitelji i udžbenici prezentuju materijal koji treba nekritički upiti – danas je sveprisutan u indijskim državnim školama.”
U kontekstu stare paradigme nacionalnog razvoja, svi pričaju o potrebi za obrazovanjem koje promoviše nacionalni razvoj koji se shvata kao ekonomski rast. Nedavno je izveštaj komisije američkog ministarstva obrazovanja na čelu sa sekretarkom Spelings predložio nacrt takvog obrazovanja, sa fokusom na više obrazovanje. Njega sprovode mnoge evropske nacije, što se vidi po tome da visoke ocene daju tehničkim fakultetima i departmanima na univerzitetima, dok primenjuju sve više drakonskih seča sredstava na fakultetima humanističkih nauka. To je i centralno pitanje diskusija o obrazovanju u današnjoj Indiji, kao i u većini nacija u razvoju koje pokušavaju da prigrabe veći deo globalnog tržišta.(…)
Uprkos raširenom uticaju velikog Tagore, koji je pokušavao da izgradi školu oko ideje kritičkog mišljenja i empatijske imaginacije, i koji je podigao univerzitet oko modela interdisciplinarnih slobodnih veština, indijski univerziteti su danas, baš kao i oni evropski, već dugo strukturirani oko paradigme jednog predmeta, a ne oko paradigme slobodnih veština. Tagorin univerzitet Visva-Bharati (što znači „ceo svet“) preuzela je strana država, i on je sada isti kao bilo koji drugi univerzitet zasnovan na modelu jednog predmeta, uglavnom usmeren na tržišni uspeh. Slično tome, Tagorina škola je odavno prestala da definiše ciljeve primarnog i sekundarnog obrazovanja. Sokratsko aktivno učenje i istraživanje kroz umetnost odbačeni su u korist pedagogije bubanja za standardizovane nacionalne ispite. Upravo onaj model učenja koji je Tagore (zajedno sa Evropljanima i Amerikancima koje sam pomenula) strastveno odbacivao – u kojem učenik pasivno sedi za stolom dok učitelji i udžbenici prezentuju materijal koji treba nekritički upiti – danas je sveprisutan u indijskim državnim školama. Ako pokušamo da zamislimo kako bi izgledalo obrazovanje za ekonomski rast, koje bi se sprovodilo uz potpuno zanemarivanje svih drugih ciljeva, najverovatnije ćemo završiti sa slikom relativno sličnom onome što nude indiijske državne škole.
“Treba voditi računa o tome da istorijski i ekonomski narativ slučajno ne navedu nikoga na ozbiljno kritičko razmišljanje o tome da li su strana ulaganja uistinu dobra za seosku sirotinju, o tome da li demokratija može da opstane u uslovima ogromnih nejednakosti životnih šansi.”
Koju vrstu obrazovanja predlaže stari model razvoja? Obrazovanje za ekonomski rast zahteva osnovne veštine, pismenost i račun. Takođe, ono zahteva da neki ljudi poseduju naprednije programerske i tehnološke veštine. Jednaka dostupnost obrazovanja, međutim, nije naročito bitna; nacija može rasti sasvim dobro i dok seoska sirotinja ostaje nepismena i lišena osnovnih kompjuterskih resursa, što potvrđuju i nedavni događaji u mnogim indijskim državama. U državama poput Guđarata i Andra Pradeša videli smo kako se rast bruto nacionalnog dohotka postiže obrazovanjem tehničke elite koja državu čini atraktivnom za strane investitore. Rezultati tog rasta nisu „procureli nadole“ kako bi popravili zdravlje i dobrobit seoske sirotinje, i nema nikakvog razloga da se veruje da ekonomski rast zahteva da ta sirotinja bude adekvatno obrazovana. To je uvek bio prvi i glavni problem sa paradigmom razvoja zasnovanom na BDP-u po glavi stanovnika. On zapostavlja raspodelu, i daje dobre ocene nacijama ili državama u kojima vlada uzbunjujuća nejednakost. To je posebno tačno kada se radi o obrazovanju: uzimajući u obzir prirodu informacijske ekonomije, nacije mogu da podignu svoj BDP bez mnogo brige o raspodeli obrazovanja, sve dok su u stanju da formiraju kompetentne tehnološke i poslovne elite.(…)
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: OBRAZOVANJE
Frka zvana ŠKOLA: Šta moje dete treba da zna pred polazak u prvi razred?
Polazak u prvi razred jedna je od važnijih prekretnica u životu mališana, ali i roditelja. Mnoga pitanja počinju da postaju aktuelna, a o tome šta je sve potrebno da dete...
Kume, treba mi veza za učiteljicu. Ali, ako može, da mali upadne kod neke “nounejm”
– Halo, kume? – Oooooo…. Pa, gde si, kumašine, sto godina te nema! Kakav si mi? – Ej, ludnica neka, šta da ti pričam… Kakvi ste vi svi? – Dobri...
Koncept NOVA ŠKOLA se rađao u učionici učitelja Petra Savića u maloj zemlji na Balkanu davne 1932.
Iako se veruje da stavljanje deteta u centar obrazovnog procesa i kritika frontalne nastave u kojoj je nastavnik “predaje”, a učenik “upija” znanje, pripada savremenom društvu i “novoj pedagogiji”, to...
Na testiranje za upis u školu dolaze deca koja znaju latinske izraze, ali ne znaju svoju adresu, ni da vežu pertle
Testiranje za upis predškolaca u prvi razred je počelo i dok su neki roditelji sasvim opušteno pristupili tome, ima i onih koji decu vode na pripreme za testiranje, a pored...
Nema komentara.