Detetu se slama volja, oduzimajući mu pravo na dragoceno NE. Poruka koja ostaje urezana u psihi i telu jeste da je suprotstavljanje i zauzimanje za sebe bolno i/ili suštinski uzaludno.
Ova tema počinje negde oko 2./3. godine života, u fazi kada dete počinje aktivno da prkosi roditeljima, prateći prirodni poriv da se odvoji i ponaša prema sopstvenoj volji. Roditelji imaju veliki izazov – kako da socijalizuju i disciplinuju dete, a da dovoljno uvaže njegove potrebe koje im otežavaju život ili nisu u skladu sa društvenim normama. Taj deo je težak i to je normalno.
Problemi nastaju kada potreba roditelja za kontrolom i uklapanjem deteta u ono što društvo očekuje postane jača od poštovanje detetove volje. Detetu se slama volja, oduzimajući mu pravo na dragoceno NE. Poruka koja ostaje urezana u psihi i telu jeste da je suprotstavljanje i zauzimanje za sebe bolno i/ili suštinski uzaludno. Dete kapitulira, odustaje od toga da ispolji svoju potrebu. Da zna kada i koliko želi da jede. Da oseti kada ono samo želi da kaki. Da se umaže ili napravi nered. Da odbije ono što mu ne prija. Umesto toga, postaje pripitomljeno, uredno, čisto, kontrolisano, dobro dete. Dete za primer. I tako gubi hrabrost da izrazi sebe, više ni ne zna šta mu je potrebno ni kada, niti da li na to ima pravo. I traži da mu drugi to kažu, da ga vode i usmeravaju. Postaju poslušni, prilagodljivi, popustljivi, prijatni, oni izuzetno „fini“ ljudi.
Roditelji su preterano kontrolišući i ne dozvoljavaju slobodan tok dečjeg izražavanja. Preokupirani su čistoćom, urednošću i pravilima (pogotovo u vezi sa hranjenjem i defekacijom). Nameću svoju volju kroz rigidnu strogoću, pretnju, kaznu, oduzimanje ljubavi. Protivljenje znači nepoštovanje. U težim slučajevima, roditelji su verbalno agresivni i ponižavaju, a u onim najtežim je dete tučeno do pokornosti. Poruka koju dete dobija je da su njegove potrebe nedolične, da mora da se potčini da bi zadržalo kontakt i ljubav, ili izbeglo zastrašujuću kaznu. Vremenom odlučuje, i nastavlja da živi tvrdoglavo se držeći svojih odluka: Odustajem. Biću dobar/ra. Ako hoću ljubav, moram da zadovoljim drugu osobu. Ne smem da kažem Ne. Ako se usprotivim, uništiće me.
Spolja gledano, oni kao da uživaju u sopstvenoj patnji. Ipak, nije to tako jednostavno. Ove osobe imaju dobit od svog mazohističkog stava, ali one pre svega istinski pate, vodeći život lišen dubokog osećaja zadovoljstva, spontane radosti i nesputanog samoispoljavanja. Pristaju na nezadovoljavajući položaj u životu, ali tu se stalno žale, gunđaju, sažaljevaju sebe, i nikad zaista ne pokušaju da to promene. Pomirili su se s time da je život veliko trpljenje. Izdržaće nepravde, a kada ih ošamare, okrenuće i drugi obraz. To može izgledati uzvišeno humano, hrišćanski, jer kao malo ko – oni mogu da oproste, demonstrirajući nenasilje, razumevanje i ljubav prema bližnjem. Trpljenje i voljnost da žrtvuje sebe zarad drugih doživljavaju kao kvalitet vredan divljenja. Ali ako pogledaju malo dublje u sebe, videće da je mogućnost da istrpe nekada bio, a onda i ostao, jedini moguć izraz prkosa, zadržavanja sopstvene volje i dostojanstva. Jedini način da pobedi jeste da nauči da uživa u porazu – jer samo tako može tlačitelju da uskrati zadovoljstvo što ga je slomio.
Možeš slomiti moje telo, ali nećeš slomiti moj duh. Pokazaću ti. Radi šta hoćeš, ja ću istrpeti – i na kraju će boleti tebe više nego mene. Pobediću te. Nikad ti se neću prepustiti, voleti, verovati. Pobediću te iako me to ubija.
Jedan od najvažnijih zapleta u mazohizmu je agresija. Ljudi sa ovom temom doživljavaju sebe kao izuzetno miroljubive, nesklone bilo kakvoj agresiji. Ali, od detinjstva, u njima se nagomilava, stisak po stisak, dug i nemoćan bes. I taj bes je toliko strašan, i nedostojan njihovih načela, da ne žele da ga vide. Tako bes izlazi na uvijene, pasivne načine: kroz ponavljajuće obrasce koji povređuju ili iritiraju druge, kao zaboravljanje, nespretnost, nehajnost, odlaganje, tvrdoglavost, kontrolisanje, dvosmislenosti kojima „nisu mislili ništa loše“. Time provociraju tuđu agresiju, i bivaju ponovo „kažnjeni za nešto zašta nisu krivi“ jer je „život nepravedan“, ali oni opet nevini, nepravedno stradali. Bes žive kroz druge, pošto je njima zabranjen. Agresija takođe izlazi na još jedan, za njih posebno problematičan način – kroz samoporažavanje. Ova osoba napada samu sebe onako kako su je nekada napadali drugi, bilo kroz destruktivan unutrašnji govor, odnose i situacije koji će joj doneti sličnu vrstu poraza kao što je doživeo/la u ranim danima.
Napada samog sebe onako kako su ga nekada napadali drugi.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.