“Dobro, bre, čoveče, da li si ti ikada u životu bio nečime ispunjen!? Da li si nešto radio od srca!? Bilo kada?”
Foto: Pixabay
“Daj, molim te, pričaj mi malo o tim glupostima i bezveznim stvarima koje su te ispunjavale, ove ozbiljne i “normalne” ubiše i tebe i mene od dosade” (Tek tada sam se čudio sebi. Ajde što mi je nešto izletelo, ali zašto to i nastavljam na isti način?. Nekako mi nije zvučalo terapeutski, permisivno, nedirektivno i neutralno…). Nasmejao se (po prvi put) i odgovorio:
“Deljao sam drvo… pravio neke figure… i time se zamajavao po ceo dan, umesto da radim nešto korisno, pošteno…”.
“Čije su to reči?” , prekinuo sam ga pitanjem.
“Ćaletove. On me je uvek ismevao zbog toga, nazivao zamlatom i zgubidanom… da sam bar pravio stolice i stolove, pa da me da u stolare… a ja sam pravio neke gluposti… i onda sam, odjednom, prestao to da radim i opametio se…”
(“E, baš si se opametio”, pomislio sam). Bili smo na samom kraju seanse, pa nisam hteo da produbljujem temu, već sam ga pitao samo da li ima nešto od toga što je pravio dok se nije opametio.
“Ma, ima tih gluposti pun podrum… sve se nakanjujem da ih pobacam…”.
Pitao sam ga da li bi mogao da mi donese neku od tih gluposti, da vidim. Pogledao me je “belo”, kao da se pita “Je l’ ovaj lud? Šta će mu gluposti iz podruma?”, ali je učtivo dogovorio da hoće.
Na sledećem sastanku sam doživeo šok. Ušao je sa kesom u kojoj je bilo nešto neobičnog oblika i promrmljao: “Evo, doneo ja jednu moju skalameriju” (uz nervozan, bojažljiv smešak).
“Daj da vidim, baš me interesuje” – rekao sam (primetivši da sam radoznao, i da me ne boli glava). Kad je izvadio “skalameriju” iz kese, umotanu u mesarski papir, razrogačio sam oči i zinuo. Iako ne psujem pred klijentima, izletela mi je psovka uz reči:
“Ti si ovo napravio!?”. Ugledao sam predivnu umetničku skulpturu, veoma složene konstrukcije, izuvijanih, isprepletenih spirala od drveta koje su činile savršenu polifonu celinu…i poželeo da je imam, da je gledam kad poželim. To mi se veoma, veoma retko dešava. Klijent me je gledao zbunjeno, kao da, sa jedne strane, očekuje da ću mu reći “kakva glupost, na to si trošio vreme!”, dok sa druge strane vidi iskreno oduševljenje. “Gledaš me iznenađeno, izgleda mi kao da misliš “je l’ ovaj lud”. Klimnuo je glavom. “Ali, ovo je umetničko delo. Ovo je izuzetno” – izgovorio sam, zaboravivši na terapijsku situaciju i neutralnost (stvarno nisam mogao da budem neutralan.) Zanemeo je, spustio pogled… činilo mi se kao da će da zaplače.
„Pa, ja bih umro kad bih ovakav talenat držao u podrumu“- komentarisao sam surovo.
„Pa, i ja se osećam kao da sam već umro…“ promrmljao je.
Pitao sam ga kako se oseća trenutno. “Promašeno”, odgovorio je, “kao da sam promašio život”.
Gledao sam u figuru i ćutao. Šta da mu kažem? Pa, i jeste promašio život. Razmišljao sam o tome kolika je sila potrebna da bi se u sebi suzbila takva kreativnost. Da čoveka zaboli glava od toga, da ti dođe da pukneš. Razumeo sam glavobolje koje sam imao dok sam radio sa njim. Nesvesno sam empatisao sa njim, sa tom „da pukneš“ unutrašnjom borbom. Ćutali smo neko vreme, a onda sam ga pitao da li bih mogao da kupim ovu skulpturu. Odgovorio mi je da je “glupo da prodaje beskorisne stvari koje se vuku po podrumu”, i da mogu da je uzmem ako mi se sviđa kao poklon. Usprotivio sam se, rekavši da ne mogu da primim kao poklon nešto što ima veliku vrednost, ali bih ipak voleo da kupim njegovu skulpturu. Onda smo se “cenjkali” u obrnutom smeru. On je pokušavao da me ubedi da mi proda skulpturu po nekoj simboličnoj ceni, tek da ispadne da sam platio, a ja da ga ubedim da platim neku sumu zbog koje se ne bih osećao loše jer sam dobio nešto vredno u bescenje. Na kraju smo uspeli da se dogovorimo o “pristojnoj” ceni (iako sam, i dalje, imao osećaj da je to prilično jeftino… a on je otišao sa osećanjem da je primio novac zato što ja “želim da ga ohrabrim”, da mu činim uslugu, ne zato što skulptura stvarno vredi, već da bih ga “podigao”).
Ostavio sam skulpturu u radnoj sobi. U narednih nedelju dana gotovo da nije bilo osobe koja je ušla u tu sobu, a da me nije pitala gde sam nabavio skulpturu, ko je umetnik, gde bi mogla da se pogledaju i kupe njegova dela… Kada sam mu to saopštio, usledilo je dugo ćutanje. Na pitanje kako se oseća povodom toga, odgovorio je: “znači, ipak sam promašio život… zbog toga me ništa ne ispunjava. Da li je sada kasno?”.
Odgovorio sam mu da sada može da se bavi time, a da ga niko ne smatra zamlatom. Da mi izgleda da bi od toga mogao da zarađuje pristojno, jer se priličan broj ljudi interesovao za njegove radove. Pitao sam ga da li mogu da im dam njegov broj telefona. Odgovorio je potvrdno. Naše naredne senase su postale veoma žive, sa puno emotivno proživljenih sadržaja vezanih sa njegov odnos sa ocem. U međuvremenu je rasprodao “skalamerije” iz podruma i počeo da pravi nove… Njegova inicijativa je “buknula”. Danas živi u inostranstvu, ima nekoliko svojih galerija, živi dobro od svoje umetnosti i nimalo nije dosadan, ni sebi, ni drugima. A mene ne boli glava kad pomislim na njega. Drago mi je što se nisam oslobodio tog bola tako što bih ga prosledio kolegi. Naučio sam i to da se iza dosade kriju mnogi dragoceni sadržaji, da je dobro da čovek ponekad “pukne”, čak i ako je u ulozi psihoterapeuta. Psihoterapijska pravila i preporuke su dobre smernice za rad, osim onda kada nisu. (Danas to često ponavljam svojim edukantima za psihoterapeute -„sve ovo čemu vas učim je dobro, osim onda kada nije“).
Izvor: Nebojša Jovanović, psihoterapeut
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Nema komentara.