Za raspust ti u šerpici ostave dve punjene paprike, a ti ih baciš, pa se u dvorištu najedeš čipsa i sladoleda. Sladoled se, kad je raspust, jede svako malo, zbog čega u kući nema sitniša ni za seme.
Kada je raspust, ide se na bazene, tamo se gluvi od piske i dreke, a kući se vraćaš reš crven i očiju peckavih od hlora.
Raspust miriše na sunce i napolje.
Raspust nema kraja, sve do onog poslednjeg dana pred školu koji izgleda nestvarno i lažno. Tada na stolu već mirišu nove knjige i lepe se nalepnice na sveske, ali to izgleda kao da se radi za nekog drugog, jer raspust i dalje izgleda stvarnije od sutrašnjeg dana. To je raspust s one njegove bolje, prave strane, one jedine koja se gleda kada si objekat raspusta.
Ovako izgleda letnji raspust bez TV-a i kompjutera
Svratište »Kod dva-tri mladunca«
Ali, ima i njegova druga strana, strana odraslih, roditelja raspuštenih bića:
Raspust je kada konačno i već jednom završe taj razred.
Raspust je kad ne moraš u uveče iz malog mozga da izvlačiš zaboravljeno znanje, ne bi li u poslednjem trenutku ubrzao pisanje domaćeg zadatka koji se upravo pred spavanje pojavio iz sećanja školoobaveznog mladunca.
Raspust je kad bog otac ne može da ih ulovi, ni gde su, ni s kim su, ni kad će da se vrate, ni što se na telefon ne javljaju, a račun za telefon uporno raste.
Kad ne možeš da ih sateraš u krevet do jutra, to je raspust.
Raspust je kad ti kuća postane kao glavni gradski trg u vreme opštenarodnog slavlja i veselja. Svi su sami od sebe pozvani, malo njih poznaješ, a kad će da se raziđu – ni oni ne znaju.
Raspust je kad ti skuvaš i ostaviš im, a oni ko zna šta i kada jedu.
Raspust je…bolje ne…dok traje…a traje, kraja mu nema, iako je tek počeo. I sve se tešiš: „Nek’ uživaju dok mogu!“
Odlomak iz knjige „Od reči do reči“ Jelice Greganović (Laguna, 2013.)
Nemam planova za svoju decu ovog leta