Naučnici razotkrivaju misteriju – kako dete od novorođenčeta koje jedva da može da vidi napreduje do toga da do pete godine ume da govori, vozi tricikl, crta i stvori zamišljenog prijatelja.
Različiti stimulansi i zadaci, kao što su slušanje uspavanke ili posezanje za igračkom, pomažu pri uspostavljanju različitih neuronskih mreža. Ponovnim aktiviranjem ta neuronska kola postaju jača. Omotači oko nervnih vlakana – sačinjeni od izolacione materije nazvane mijelin – gomilaju se duž puteva koji se često koriste, omogućavajući tako brži prenos električnih impulsa. Kola koja se ne upotrebljavaju odumiru usled pucanja veza, tj. sinaptičkih pukotina. Između prve i pete godine, pa onda opet u periodu rane adolescencije, mozak prolazi kroz cikluse formiranja i eliminacije različitih neuronskih kola, pri čemu iskustvo igra ključnu ulogu pri odabiru onih koja će opstati.
Kako se nasleđe i odgoj kombinuju pri oblikovanju mozga, nigde nije očiglednije nego na primeru razvoja jezičkih sposobnosti. Za šta je odgovorna genetika i kako je bebe dopunjuju? Da bih saznao kako naučnici pokušavaju da odgovore na ovo pitanje, odlazim u posetu kod Žudit Žerva, kognitivnog neurologa pri Univerzitetu Dekart u Parizu, koja je proteklu deceniju provela analizirajući lingvističke sposobnosti dece stare od nekoliko dana do nekoliko godina. Sačekuje me na stepeništu Bolnice „Rober-Debre” u Parizu, gde Žervaova sprovodi jedan eksperiment na novorođenim bebama.
Pročitajte i: Kako naučiti decu da misle: Zakotrljajte im klikere u glavi!
Pratim je do prostorije koja se nalazi niz hodnik u odnosu na porodilište. Prvi ispitanik za ovo jutro uvezen je na kolicima, zamotan u tufnasto roze ćebence, u pratnji svog tate. Asistent navlači na bebinu glavu kapicu prepunu senzora nalik na dugmiće. Plan je da se prate reakcije bebinog mozga dok se puštaju različite audio-sekvence, kao što je nu-ja-ga. Ali pre nego što je moglo da se započne bilo kakvo posmatranje, beba i sama počinje da pišti od plača, pokazujući da ne želi da sarađuje. Asistent žurno skida kapicu, a tata počinje da ljuljuška bebu.
Nakon njihovog odlaska Žervaova, koja je samo pre nekoliko meseci i sama postala majka, saopštava mi da su ovakvi neuspesi uobičajeni. Unose drugu bebu, takođe u pratnji oca. Žervaovin asistent sledi isti protokol, a posmatranje ovoga puta prolazi bez ikakvih problema. Ova beba je prespavala ceo eksperiment.
Žervaova i njeni saradnici na sličan način testirali su i koliko su novorođene bebe u stanju da razlikuju različite zvučne obrasce. Koristeći zrake blizu infracrvenog spektra, istraživači su snimali mozgove beba koje su slušale različite audio-skvence. Kod jednih zvuk se ponavljao po ABB principu, na primer mu-ba-ba, kod drugih po ABC principu, na primer mu-ba-ge. Istraživači su utvrdili da regije mozga odgovorne za govor i obradu zvuka snažnije reaguju na sekvence ABB tipa. U jednom potonjem istraživanju otkrili su da je mozak novorođenčeta u stanju da razlikuje i sekvence sa AAB strukturom od onih sa ABB strukturom. Osim što su mogle da registruju ponavljanja, bebe su takođe bile u stanju da prepoznaju njihovu poziciju.
Žervaova je oduševljena ovim otkrićem jer ređanje glasova predstavlja temelj građenja reči i gramatike. „Informacija o poziciji unutar celine ključna je za jezik”, kaže. „Nije isto da li se nešto nalazi na kraju ili na početku: ’Džon je ubio medveda’ nešto je sasvim drugo od ’Medved je ubio Džona’.”
Pročitajte i: Zaboravljene igre podstiču razvoj dečjeg uma
To što mozak bebe od prvog dana reaguje na raspored glasova pokazuje da su algoritmi za učenje jezika deo nervnog tkanja sa kojim se bebe rađaju. „Dugo smo na to gledali kao na linearan proces. Bebe prvo uče glasove, potom počinju da razumevaju reči, onda velike sklopove reči”, kaže Žervaova. „Ali na osnovu rezultata nedavnih istraživanja znamo da gotovo celokupan taj razvoj počinje odmah. Bebe gramatička pravila počinju da uče od samog početka.”
Istraživači predvođeni Angelom Friderici, neuropsihologom pri Institutu za nauku o ljudskom mozgu i kognitivnim funkcijama „Maks Plank” u Lajpcigu, u Nemačkoj, otkrili su dokaze razumevanja gramatičkih pravila u eksperimentu sprovedenom na četvoromesečnim bebama iz Nemačke koje su bile izložene nepoznatom jeziku. Bebe su prvo slušale nizove italijanskih rečenica koje predstavljaju dva tipa konstrukcije: „Brat ume da peva” i „Sestra peva”. Posle tri minuta slušale su drugi skup rečenica na italijanskom, od kojih su neke gramatički netačne, na primer: „Brat je peva” i „Sestra ume pevanje”. Tokom ove faze istraživači su merili moždanu aktivnost novorođenčadi koristeći majušne elektrode postavljene na koži glave. U prvom krugu testiranja bebe su imale slične moždane reakcije i na tačne i na netačne rečenice. Posle nekoliko probnih krugova kod odojčadi je, kada bi čuli pogrešne konstrukcije, registrovana aktivacija potpuno drugačijeg obrasca.
Izgleda da su bebe za samo 15 minuta uspele da prepoznaju tačne konstrukcije. „Nekako su morale da nauče da ih prepoznaju, uprkos tome što ne shvataju smisao rečenica”, kaže mi Fridericijeva. „U ovom trenutku to još nije sintaksa. U pitanju je fonološki kodirana zakonitost.”
Nema komentara.