Naučnici razotkrivaju misteriju – kako dete od novorođenčeta koje jedva da može da vidi napreduje do toga da do pete godine ume da govori, vozi tricikl, crta i stvori zamišljenog prijatelja.
Istraživači su pokazali da deca uzrasta od oko dve i po godine znaju dovoljno da mogu da ispravljaju gramatičke greške koje izgovaraju lutke. Čini se da većina dece do svoje treće godine ovlada znatnim brojem gramatičkih pravila. Njihov vokabular buja. Taj procvat jezičkih sposobnosti javlja se otprilike u vreme stvaranja novih neuronskih veza, što omogućava da govor bude obrađen na više različitih nivoa – na nivou zvučanja, značenja i sintakse. Ostalo je još da naučnici otkriju preciznu mapu koju mozak bebe prati na putu ka tečnom ovladavanju jezikom. No, prema rečima Fridericijeve, jasno je jedno: „Sam mozak nije dovoljan. Potrebni su i spoljni nadražaji.”
Pročitajte i: Bebe geniji: Kako iznenađenja pomažu bebama da uče
Dok sam putovao u Lajpcig da bih intervjuisao Fridericijevu, pažnju su mi privukli jedna majka i njen mali sin, koji su razgovarali u autobusu na aerodromu u Minhenu. „Šta vidiš u daljini?”, pita majka dok nas autobus sa terminala odvozi ka avionu. „Vidim mnogo aviona!”, odgovara dečak poskakujući od uzbuđenja. Sedeći tokom leta u redu ispred mene, njih dvoje su neprestano nadahnuto čavrljali. Majka je zastajala da odgovori na svako dečakovo pitanje dok mu je čitala jednu slikovnicu za drugom, crpeći energiju iz naizgled neograničenog rezervoara entuzijazma. Kada smo sleteli, saznao sam da je mama Merl Ferherst, kognitivni neurolog, i da proučava razvoj i socijalnu spoznaju dece. Ne iznenađuje što je rešena da primeni najnovija naučna otkrića o tome kako stimulacija može da potpomogne razvoj mozga.
Tod Rizli i Beti Hart, tada oboje dečji psiholozi pri univerzitetu Kanzas u Lorensu, pre više od dve decenije snimili su stotine sati interakcije dece i odraslih iz 42 porodice koje su pripadale svim delovima socioekonomskog spektra, prateći decu u uzrastu od 9 meseci do tri godine.
Proučavajući transkripte tih snimaka, Rizli i Hartova su naišli na iznenađujuće otkriće. Deca iz imućnih porodica – u kojima su roditelji po pravilu fakultetski obrazovani stručnjaci – prosečno su slušala kako im se po satu saopštavaju 2.153 reči, dok je taj prosek u porodicama koje žive od socijalne pomoći iznosio 616 reči. Kumulativno, do uzrasta četvorogodišnjaka, ta razlika se pretvorila u jaz koji je iznosio oko 30 miliona reči. Roditelji u siromašnijim domovima bili su skloni kraćim i površnijim komentarima, na primer: „Prekini” i „Smiri se”, dok su roditelji iz bogatijih kuća sa svojom decom vodili sadržajnije razgovore o raznim temama, ohrabrujući ih da uvežbavaju pamćenje i koriste maštu. Deca iz porodica sa nižim socioekonomskim statusom odgojena su na režimu „slabe jezičke ishrane”.
Pročitajte i: Šta sve novorođenče zna?
Istraživači su otkrili da je vreme koje roditelju posvete razgovoru sa svojom decom od presudnog značaja. Deca sa kojom se više pričalo sa tri godine imala su bolje rezultate na testovima inteligencije. Takođe, u uzrastu od devet i deset godina imala su bolje rezultate u školi.
Izgleda da bi jednostavno bilo dovoljno izlagati decu većem broju reči. Ali izgleda da reči sa televizora, iz audio-knjiga, sa interneta ili pametnih telefona – bez obzira na to koliko su edukativne – nemaju isti učinak. To je zaključak koji su istraživači predvođeni Patrišom Kul, neurologom pri Univerzitetu Vašington u Sijetlu, izvukli iz svog istraživanja spovedenog na devetomesečnim bebama.
Kulova je sa svojim kolegama istraživala ključnu nepoznanicu pri usvajanju jezika: kako se bebe tokom prve godine života usredsređuju na fonetiku svog maternjeg jezika. Tokom prvih nekoliko meseci života bebe pokazuju sposobnost razlikovanja glasova svih jezika, kako maternjeg, tako i stranih. Međutim, u uzrastu od šest do dvanaest meseci one počinju da gube sposobnost pravljenja takvih razlika u stranim jezicima, dok napreduju u sposobnosti razlikovanja glasova svog maternjeg jezika. Na primer, mali Japanci u tom uzrastu prestaju da razlikuju l i r.
Tokom tog istraživanja naučnici su devetomesečne bebe iz engleskog govornog područja izložili mandarinskom jeziku. Neka deca su bila u interakciji sa vaspitačima čiji je maternji jezik kineski i koji su se igrali sa njima i čitali im. „Bebe su bile očarane tim vaspitačima”, kaže Kulova. „U čekaonici su zurile u vrata iščekujući da se njihovi vaspitači pojave.” Druga grupa dece je istu grupu vaspitača koji govore mandarinski posmatrala i slušala putem video-prezentacije. Treća grupa je samo slušala audio-snimak. Nakon što su deca iz sve tri grupe prošla kroz 12 seansi, naučnici su testirali njihovu sposobnost razlikovanja sličnih glasova mandarinskog jezika.
Pročitajte i: Prvih sat vremena jednog novorođenčeta
Očekivali su da će deca koja su posmatrala video-snimak pokazati slične rezultate kao deca koja su bila u neposrednoj komunikaciji sa vaspitačima. Umesto toga, otkrili su ogromnu razliku. Deca koja su bila izložena stranom jeziku kroz živu interakciju bila su sposobna da slične glasove mandarinskog razlikuju kao ona kojima je mandarnski maternji jezik. Ali ostala deca – bez obzira na to da li su gledala video-snimke ili samo slušala audio-snimke – nisu pokazala nikakav napredak.
Nema komentara.