Učionica i škola moraju biti mesto gde se deca kroz igru i aktivnosti uče rešavanju realnih problema koji su povezani s njihovim životom van škole, a ne prostor gde dobijaju nove informacije.
Kraj školske godine posebno je stresan za decu, verovali ili ne, čak i više nego za vas, njihove roditelje. Popravljanje ocena, prijemni ispiti, jurenje za prosekom – sve to može da ostavi na današnje klince posledice koje će ih pratiti ceo život. Poslednje UNICEF-ovo istraživanje pokazalo je da deca imaju više obaveza nego odrasli. Ona utroše više od 45 sati nedeljno na školske obaveze. Koliko ono vi beše radite, pita vas Zorica Marković
Leto donosi i period planiranja godišnjih odmora. Svaki put kad ne možete da se dogovorite sa šefom ili kolegama koji eto, baš su malopre uplatili more u terminu koji vama odgovara, poželite da radite za neku od državnih institucija koje se zablindiraju tokom leta, sve dok se kolektiv ne vrati s odmora na kojem zaborave i gde rade. Ili da opet sednete u školsku klupu, jer taj odmor je bio najslađi i najduži. A i kažu da je od kolevke pa sve do kraja – đačko doba najlepše.
Imam prijatelja koji je upisao Učiteljski fakultet samo da bi ponovo imao letnje raspuste. Osim što je nemoralno, nije baš ni isto, jer stres koji donosi onaj osećaj pred pismeni ili kontrolni, ili trenutak pre nego što ćete podići pogled i roditeljima pokazati đačku knjižicu ili ih pozvati na roditeljski sastanak, nije isti.
Kad dođete kući izmrcvareni od posla, u petak, posle najmanje 40 sati rada, i sa setom se sećate tromesečnog letnjeg raspusta, svih slobodnih vikenda, praznika koji se uvek slave, prisetite se i koliko ste drhtali pred svaki test. Pred propitivanje. Pred svaku ocenu. Diktat, lektiru, pismeni, čitanje domaćeg. I najmanje šest sati krivljenja kičme u zauvek neudobnim klupama.
Ljubivoje Ršumović mora da je bio ozbiljno zaljubljen kad mu je nedostajala škola. Možda jeste zgodna za lečenje lenjosti i samoće, ali ovo drugo možete da lečite i na drugim mestima. Ipak, škola je ono što je ne samo obavezno, već i neophodno, i obeleži vam dobar period života. Najčešće pravo iz školske klupe uletite u ono što zovemo život, a to što tamo naučite, tada treba primeniti u realnosti. Škola mu dođe kao simulacija realnosti u koju treba da ušetate negde posle osamnaeste ili 22, ali simulacija koja ostavlja trajne posledice, one koje će vas pratiti u stopu sve dok vas bude pamćenje služilo.
Očekivanja roditelja najčešće su ogromna jer svako je ubeđen da odgaja najmanje genijalca. Na onako mala, sedmogodišnja leđa, kad krene u školu, upakuje se mnogo više od torbe koja je ionako veća od onoga ko je nosi, i kao da nije dovoljno teška od “obaveznih” udžbenika, ponese i sva očekivanja, brige, nadanja, propuštene i neke nove snove. Roditeljske. Ali i sopstvene. Jer ta malecka pleća nisu samo ono što mi od njih stvorimo, već i ono što oni sami postaju. To kako će podneti školu, posle prvog oduševljenja što će dobijati pčelice ili već sad šta se utiskuje na linije i kvadratiće, ne zavisi samo od njihovih snova i očekivanja. Jer ona uvek u tim godinama očekuju igru. Svoj deo snose i učitelji, nastavnici, profesori, ali i roditelji, direktori, pedagozi. Babe i dede. I svi oni koji traže đačku knjižicu na uvid na kraju godine.
Ono što je vrlo često za roditelje muka, za njih je razonoda, jer uživaju u kupovini uvijača, rezača, svezaka s printovima likova iz crtaća, i najbolje je da tad ni ne znaju čega sve odrasli moraju da se odreknu zbog njih. O tome će misliti nešto kasnije. A muku mogu da im zadaju strogi nastavnici, obimno gradivo, preteške torbe, onaj mali što ga maltretira, ili ona riđa kika ispred njega. Đačko doba može da im bude najlepše ako ga ne budu pamtili samo po obavezama. Jesu časovi klavira lepi i korisni, jeste tenis in a i zabavan, engleski će mu svakako biti potreban u višim razredima, ali dete treba da ima i ono što se ne zove samo obaveza, skupo plaćeni čas koji ne sme da propusti.
Jer, ako zavirite u svoje odrasle glave, shvatićete da su vam najlepše uspomene one s ulice. Iz parkića. S Košutnjaka, iz Zoo vrta, s Ade. Kad ste poslednji put svoje dete odveli u luna-park? A na vožnju vozićem? Nemoguće da je skuplje od vikenda u prepunim Mekdonaldsima, koji mu dođu kao oaza za preumornog roditelja, koji bi da sedne u nešto klimatizovano, i zapuši usta svom detetu, pa makar i treš ukusnom hranom. Igračkica se ne dobija samo uz kupljeni obrok, već postoji i ono „uradi sam”, postoji i ono što se zove kula od peska, a košta samo sedenja u parkiću.
Kažu da je ravnoteža u životu najvažnija, a da bi dete postalo uravnoteženo mora da zna i šta mu je obaveza. Ipak, percepcija malog čoveka na kojeg smo toliko ponosni nikada nije identična našoj. Ono zna da ne sme da podbaci, ono zna da treba prvo da uči a onda da se igra, ali ono zna i da se razboli od straha ili stresa. Možda zvuči preterano, ali UNICEF-ovo istraživanje u saradnji s nemačkim Fondom za decu pokazalo je da deca imaju više obaveza nego odrasli. Da deca do 13 godina utroše skoro 44 sata nedeljno na školske obaveze, a starija deca i preko 45 sati. Koliko ono vi beše radite?
Istraživanje je pokazalo da su i psihosomatski problemi kod dece u porastu zato što i sama osećaju stres. On nije isključivo simptom odraslih, jer se i naša deca najčešće bude u šest i imaju prilično dug “radni” dan, u kojem svi nešto od njega zahtevaju.
Voljeno dete ima tu sreću da cela porodica “ide” s njim u školu. Nije u pitanju samo dovoženje i odvoženje na časove, pa i one privatne ili dodatne, već i pregledanje zadataka, preslišavanje, prebrojavanje petica, sumiranja četvorki ili nedajbože nekih drugih ocena, utvrđivanja kad su pismeni i kontrolni, da li je ovaj matematički zadatak pretežak ili pogrešno postavljen… Nekad roditelji više žele da se škola što pre završi, da prijemni ispiti nestanu ili što lakše prođu, zato što strahuju da bi pogrešan izbor ili pogrešno rešen zadatak mogao da zapečati sudbinu njihovog deteta. I onda je taj stres uzajaman, uzročno-posledični.
Profesor informatike Saša Popović, osnivač i urednik Uči slobodno akademije, ističe da je vreme u kojem živimo jedinstveno, jer nikada pre prosečan čovek nije bio izložen tako ogromnoj količini informacija. Te promene u načinu života koje su doneli savremeni mediji odrazili su se i na ponašanje i život naše dece.
“Informacije koju danas deca primaju van škole su ne samo brojnije od onih u školi, nego i iz ugla deteta mnogo interesantnije i primenljivije. Upravo u ovome nalazi se razlog zbog čega deca navode školu kao izvor stresa. Preobimni planovi i programi, neusklađeni s realnim životom dece van škole, utiču da se škola i učenje za školu tretira kao obaveza u kojoj se ne vidi previše smisla”, kaže Popović za Nedeljnik.
“S druge strane, očekivanja roditelja mogu biti veća od mogućnosti deteta. Privatni časovi stranih jezika, baleta, muzike, treninzi tenisa, fudbala i ko zna još čega, ovim roditeljima izgledaju kao rešenje problema. Želje i potrebe deteta u ovakvim slučajevima potisnute su idejom da s pripremama za upis na određeni fakultet treba početi još u vrtiću”, kaže Saša, dodajući da to obično prati roditeljska rečenica “kako je to za njegovo dobro”.
Ovaj profesor informatike čiji su jutjub klipovi pomogli stotinama dece da reše najteže matematičke zadatke, ističe da je za razvoj dečje kreativnosti potrebna pre svega sloboda.
“Učionica i škola moraju biti mesto gde se deca kroz igru i aktivnosti uče rešavanju realnih problema koji su povezani s njihovim životom van škole, a ne prostor gde dobijaju nove informacije. Savremene komunikacione tehnologije omogućavaju primene novih i efikasnijih nastavnih metoda. Jedna od najpopularnijih i najpoznatijih je flip-čas (flipped classroom) metoda. Princip na kome se zasniva ova metoda jeste da učenici nova znanja stiču kod kuće uz pomoć video-lekcija na internetu, a da domaći rade na času. Nastavnik zadaje učenicima da za domaći odgledaju nekoliko video-klipova koji obrađuju narednu lekciju. Učenici potom dolaze na čas s već potrebnim predznanjem i umesto da slušaju predavanje nastavnika odmah kreću s aktivnostima i rešavanjima realnih problema. Nastavnik sada ne mora da juri da ispredaje gradivo, već se posvećuje individualnim potrebama učenika, razjašnjava nejasno i moderira aktivnosti dok deca uče samostalno ili uz pomoć svojih vršnjaka.”
On je, ipak, svestan da postoje prepreke u realizaciji ovakvih inventivnih i efikasnih metoda jer ne postoji svest da sama škola i svi akteri obrazovnog procesa moraju da se menjaju u skladu s promenama u načinu života. “Nastavnici i roditelji moraju da daju maksimum svojoj učenicima i svojoj deci, a da zauzvrat ne očekuju ništa sem njihovog razvoja.”
U redu je raditi na svestranosti dece, ali to ne podrazumeva pretrpanost sadržajima iz što više oblasti, danonoćno ispunjavanje zadataka i učenje poznatih sadržaja. Diplomirani psiholog Katarina Stojanović Kostić kaže da je obrazovanje važno, ali isto tako i uravnoteženost.
“Danas sve češće čujemo da deca pored već dovoljno zahtevnih školskih obaveza, svako popodne provode s različitim trenerima, profesorima, koji im organizuju skoro svaki segment aktivnoti. Iako nikako ne treba da omalovažavamo značaj znanja koji se stiče na ovaj način, primena isključivo ovog vida vaspitanja i učenja nije dovoljna. Igranje s vršnjacima, bez potpune kontrole odraslih i te kako im je neophodno. Ako ne nauče kako sami da pronađu svoje mesto, ako ne padnu, ustanu, bore se, sami smišljaju kao da unaprede svoj položaj u grupi, razočaraju se, izgube, ali se i izbore s problemom, kako da naprave neki zamak od peska, gde da pronađu materijal za kolačiće, kako da urede svoj ‘skriveni kutak’… Kako će kasnije, bez uputstava, da pronađu svoje mesto među ljudima, reše konflikt na poslu, sebi obezbede željeni položaj u društvu, sagrade sebi dom, brinu se o porodici, reše problem u dotad nedoživljenoj situaciji?”, pita Katarina.
Ona ističe da i roditelji zbog osećaja da su odgovorni ne samo za sebe, nego i za svoju decu, ponekad školu doživljavaju kao još jedan od pritisaka.
“Roditelji često doživljavaju da su pritisnuti sopstvenim obavezama, dodaju osećaj odgovornosti za školski uspeh svog deteta. Oni jesu odgovorni da mu obezbede optimalne uslove u kojima će imati mogućnost da na što bolji način razvije svoje predispozicije, kao i zaštitu i pomoć u situacijama kad dete prirodno ne može samo da se izbori s problemima. Međutim, podsticati i podržavati dete da ispunjava svoje obaveze ne znači da treba raditi umesto njega. Jeste li čuli neke mame kako kažu: ‘Krenuli smo u školu’, ‘Sutra za domaći imamo’, ‘Učiteljica nam je zadala’… Da li to znači da roditelj sedi zajedno s detetom u klupi? Da li učiteljica zadaje domaći roditeljima i deci zajedno?”, ističe Katarina i dodaje da je “odmor nephodan i deci i odraslima”.
“Zato je važno da deca nauče i kako da naprave pauzu i uživaju. Slobodno vreme, uživanje i igra u detinjstvu nikako nisu nepotrebna isustva. Nihova svrha je da dete nauči kako će kasnije u životu pronaći meru između zahteva posla i obaveza i privatnog života, odmora, ali i uživanja i odavanja priznanja za sopstveni uspeh. Ona dečja igra, koja može da nam se učini neorganizovanom i haotičnom, i te kako ima svoju svrhu. Ne treba detetu uskraćivati ni mogućnost i vreme da samo otkriva svet oko sebe, da traži i greši, da se bori i pada, ali i samo, na svoj način i svojim tempom da pronalazi rešenja. Ovo je dobar način da razvije svoju kreativnost, koja će mu biti potrebna u životu.”
Pedagog Nada Škundrić ističe da je istraživanje Gordon Stokes pokazalo da je 80 odsto teškoća u učenju povezano sa stresom. Nada ističe da je upravo stres razlog povećanja odsustva učenika s nastave, uslovljeno zdravstvenim problemima ili zbog opterećenosti obimom gradiva.
“Produženo izlaganje adrenalinu koji je povećan u stresnim situacijama može da izazove i ozbiljne zdravstvene probleme. Otklonite stres i otklonićete teškoće u učenju”, ističe Nada i dodaje da postoji obilje problema: obim gradiva, zastarelost, ali i materijalne greške u udžbenicima i zbirkama, neadekvatni rasporedi časova koji doprinose opterećenosti učenika. Ona ističe da je jedno od rešenja rasterećivanje učenika, odnosno usklađivanje zahteva nastave s vanškolskim aktivnostima i slobodnim vremenom učenika.
“Za uspešan rast i razvoj potrebno je slobodno vreme provedeno u kvalitetnoj zabavi, druženjima, razmeni i komunikaciji. Rastećivanjem učenika od redovnih školskih obaveza rasterećujemo i roditelje od dodatnog angažovanja ili potrebe za dodatnim angažovanjem privatnih nastavnika.”
Nada kaže da je deci koja su osetljivija na osećanje stresa i nelagodnosti potrebna pomoć da bi ga prebrodili.
“Često i rutinski događaji (dolazak u školu, časovi provere znanja) izazivaju kod dece stresne reacije. Stres se prosto vremenom akumulira. Definišite šta je vaš problem (ili stresator), saznajte što više o njemu, isplanirajte korake kako da ga rešite, izlistajte moguća rešenja problema koja vam padnu na pamet, razmišljajte i o mogućim preprekama, ali i novim rešenjima, razmišljajte kako da svoje slabosti prevedete u prednosti i ko vam u tome može pomoći.”
Pegagog Četvrte gimazije dodaje da je kod mladih često prisutan strah da nešto ne pođe naopako, a da ih takvo razmišljanje dodatno stavlja u situaciju stresa.
“Ako se plaše neke životne situacije (na primer odgovaranja nekog predmeta ili ispita), jedan od načina da se izbore s problemom jeste vežbanje svoje zamišljene katastrofalne situacije. Pretvaranje naših briga u realnost omogućava nam da se oslobodimo opsesivnih šablona. Zato je neophodno da deca nauče da smanje stres dobrim planiranjem svojih obaveza”, ističe Nada i dodaje da je dobro da deca prave dnevni, nedeljni i mesečni plan rada.
“Da bi se deca oslobodila stresa, potrebni su im pomoć i podrška prijatelja, bliskih osoba, umesto da kroz problem prolaze sami. Nekome ko je vernik pomoći će molitva, nekome umetnost, priroda, muzika. Naučite decu, kad se nađu u situaciji koja ih parališe od brige, da naprave kratak spisak briga koje ih muče. Na jednoj strani papira nek zapišu ono zbog čega su ranije brinuli u istoj situaciji, a na drugoj šta se stvarno desilo. Ovo je oslobađajuća vežba za rešavanje briga. Naučite decu, kad se nađu u situaciji nespremnosti za neki test i zbog toga se iznerviraju, da takva situacija ne predstavlja opasnost za njihov život i da joj ne treba pridavati veliku važnost, da za sve postoji rešenje, ali da nam je nekad potrebno da se stavimo u cipele drugih, odnosno da sagledamo problem očima druge osobe kako bismo ga rešili”, savetuje pedagog Nada Škundrić, i kao zaključak navodi poznati citat:
“Učenje je najsjajnija i najzabavnija igra u životu, sva deca veruju u to od rođenja sve do trenutka dok ih mi ne uvermo da je učenje težak i neprijatan posao. Neka deca to ne nauče, pa kroz život prolaze verujući da je učenje zabavno i da je ono jedina igra koju vredi igrati. Za takve ljude imamo poseban naziv. Nazivamo ih genijima.”
Izvor: Nedeljnik
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: OBRAZOVANJE
Beograd: Počele prijave za 20.000 dinara koje đacima dodeljuje Grad umesto besplatnih udžbenika
Sekretarijat za obrazovanje i dečju zaštitu poslalo je obaveštenje školama u Beogradu sa uputstvima za prikupljanje podataka od roditelja koji su potrebni za prijavu za pomoć koju grad dodeljuje umesto...
Nedelja sećanja i zajedništva – od 7. do 10. maja u svim školama u Srbiji
Na sastanku radne grupe za uspostavljanje memorijalnog centra u znak sećanja na žrtve masovnog ubstva u OŠ "Vladislav Ribnikar" u Beogradu, koja je formirana Odlukom Vlade Republike Srbije, doneta je...
U trogodišnjim srednjim školama i do 95 odsto funkcionalno nepismenih đaka: Alarmantni podaci PISA istraživanja
Učenici trogodišnjih srednjih stručnih škola pokazuju značajno lošije rezultate na PISA testiranju od vršnjaka koji pohađaju gimnazije, pokazuje analiza u upravo objavljenom nacionalnom izveštaju PISA 2022 istraživanja. Alarmantan podatak iz...
Počela prijava za prijemni ispit za specijalizovana odeljenja srednje škole
Počela prijava za prijemni ispit za upis u specijalizovana odeljenja gimnazija, kao i za umetničke srednje škole počela je 15. aprila i trajaće do 22. aprila 2024. godine, do 16 časova....
Nema komentara.