Bili su tu, da uskoče i pomognu, od samog početka. Šta god da zatreba, kad god da zatreba. Našu decu su, od prvog dana, zavoleli kao svoju, dajući 100% sebe uvek kada su uz njih.
Bili su tu, da uskoče i pomognu, od samog početka. Šta god da zatreba, kad god da zatreba. Našu decu su, od prvog dana, zavoleli kao svoju, dajući 100% sebe uvek kada su uz njih.
Bakama koje strpljivo sede sa svojim unucima i satima boje i zajedno se smeju – HVALA.
Dekama koji uvek donose zabavu, poneki skriveni slatkiš i osmeh na lice naše dece – HVALA.
Bakama koje prave najbolju pileću supicu na svetu (i uvek spreme i za poneti) – HVALA.
Dekama koji sate provode na tepihu izigravajući konjića i slažući kockice – HVALA.
Bakama koje pričaju najlepše, najčarobnije i priče koje će deca najduže pamtiti – HVALA.
Dekama koji uče svoje unuke da pecaju, plivaju i zasade baštu – HVALA.
Bakama koje menjaju pelene i brišu slinave nosiće, sa istom ljubavlju s kojom su to i svojoj deci radile – HVALA.
Dekama i bakama koji čuvaju našu decu tako da na posao ili u grad idemo bez trenutka brige da li će dete biti dobro zbrinuto – HVALA.
Onima koji od svake skromne penzije odvoje kao kuća velik dinar i kupe igračku, knjigu, čokoladu – HVALA!
Bakama i dekama koji uče našu decu vrednim životnim lekcijama, od toga kako biti marljiv i štedljiv do toga zašto je važno vredno raditi i biti pošten – HVALA.
Onima koji tačno znaju šta i kad treba reći – HVALA.
Onima koji odlaze u vrtić i školu po našu decu, onda kada mi ne možemo da stignemo – HVALA.
Onima koji su kupili prvi bicikl. I platili časove baleta. I brinuli da li imamo dovoljno za patike i jaknu – HVALA.
Onima koji pevaju najdraže pesmice i koji kao čarobnim štapićem umiruju decu onda kada to deluje kao nemoguća misija – HVALA!
Onima u čijoj se kući igra brašnom, mesi testo i gde je gotovo sve dozvoljeno – HVALA.
Sigurna sam da nikada neću moći da se odužim svojim i muževim roditeljima za svu pomoć koju su nam pružili i ljubav koju su naša deca od njih dobila. Volela bih da mogu da im obezbedim putovanje iz snova u najskupljem hotelu na svetu. Ili da im kupim nove automobile. Ili makar da svakog dana potrošim barem po jedan sat na njih. Ali ne mogu. Ne dok su deca mala i dok se sve vrti oko njih. Zbog toga sam ponekad tužna, ponekad osećam strašnu krivicu.
Jer bih želela da im pružim ono što oni nama iz dana u dan pružaju – stabilnost, mir, sigurnost, poverenje i pomoć. Bezuslovnu, svakodnevnu pomoć. Ali, sve što sada mogu jeste da se popnem na krov neke visoke zgrade i iz svega glasa viknem koliko ih volim i koliko sam zahvalna. I da nikada, ni za milion godina, ne bih sve ovo uspela bez njih.
Izvor: Zelena učionica
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: PORODICA
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Dario Rosi: Detinjstvo međ’ babama na potezu Kalenić pijaca – Novo groblje – kafenisanje po komšiluku
Dario Rosi, predsednik Udruženja “Autizam – pravo na život”, priča upravo o tom ranom detinjstvu, kao i o tome zašto je i kako izbegao vrtić, ko ga je odgajao... i...
Vi ste tu, u školi, da NAHRANITE SVOJ UM, a ne da se ne stidite pred porodicom
„U prvoj sedmici škole mi, učenici 1-B odjeljenja, dobili smo obavještenje da će nas posjetiti fotograf. Sjećam se da nas je slikao sa podignutom rukom. - Sada podignite dva prsta...
Nema komentara.