Deca koju su pojeli skakavci
Teško mi je da započnem ovaj tekst jer mi je teško da napišem da su nam učenici sve manje inteligentni. Mučno je i strašno da jedan prosvetni radnik, roditelj, čovek to napiše. Još je mučnija mogućnost da je to istina.
Teško mi je da započnem ovaj tekst jer mi je teško da napišem da su nam učenici sve manje inteligentni. Mučno je i strašno da jedan prosvetni radnik, roditelj, čovek to napiše. Još je mučnija mogućnost da je to istina.
Volela bih da je moje dete moglo da ide u drugačiju školu. Da sam je ja pravila, izgledala bi otprilike ovako.
Da li smo nešto naučili iz ovog iskustva? Da li će se naći neko ko će ozbiljno razmotriti naš sistem takmičenja, njegovu svrhu, posledice – pozitivne i negativne?
Sve se toleriše, gubi se moralni kompas, neguju se sociopatološke pojave, jer savremena škola za sve ima razumevanja.
Šta ne valja sa učenjem engleskog jezika u osnovnim školama i zašto se redovno događa dau prvi razred srednje škole stižu učenici koji ne mogu da samostalno sastave najjednostavnije i najkraće rečenice
Grešimo, mučni, vaspitavajući ih, a sve vreme mislimo da radimo u njihovom najboljem interesu. Nigde, bre, nema škole za dobrog roditelja. Čitaš neke knjige, čitaš, pa ih baciš, jer ukapiraš da je najbolje da slediš svoj osećaj. A taj osećaj ipak nije uvek najbolji za dete. Nekad je samo za nas najbolji.
Đaci se tu slabo pitaju. Oni se bave Stanijom, Sorajom, Kristijanom, Cecom i bicepsima Seke Aleksić. Škola im je dosadna, jer im niko nije objasnio da prioritet škole nije da bude zabavna, već da pruži znanje.